Kako se ono zove onaj Nijemac što nam skriva stvari? Alzheimer,bako!


HUAB

Autor/Izvor: SUPRA

Objavljeno: 20.09.2013.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

Kako se ono zove onaj Nijemac što nam skriva stvari? Alzheimer,bako!

"Kako se ono zove onaj Nijemac što nam skriva stvari"?, pita baka unuka. „Alzheimer, bako, Alzheimer!“ Uoči Svjetskog dana Alzheimera, prenosimo ispovijest profesorice Mirjane Miljković  objavljenu u časopisu „Ženska posla“ (15/2013).

 

“Polako postajemo skrbnici vlatitih roditelja. Starost i bolest odnose prevagu nad lakoćom postojanja. No, ako pronađemo snagu i milosrđe, i u bolesti možemo zadržati dostojanstvo.

>Nisam ja ovakva prije bila! Imam svjedoka kakva sam bila nekad.>

>Tko ti je svjedok?>

>Pa, ti!>

 

Sjedila je nemoćno i poniženo, omamljena lijekovima, na bolničkoj postelji gerijatrijskog odjela. Bez zubala i osobnih stvari. Da ih ne zametne jer, znate, bolnica ne može odgovarati za stvari pacijenata...

 

Posjećujem ju svakodnevno, potiskujući grižnju savjesti što sam dopustila da je Hitna vezanu, u pratnji policije, odveze u psihijatrijsku bolnicu. Akutni napad agresije, opasna za sebe i okolinu. Redovitim posjetima dajem do znanja osoblju kako mati nije ostavljena na odjelu s namjerom da je se riješimo.

 

Mati, majka, mama, majčica. Osim prve, ne mogu prevaliti ostale riječi preko usana. Svjesna sam kako sam sada ja ona jača. Nakon tolikih desetljeća. Straši me moje suspregnuto likovanje. Mogla bih doći na svoje, otrovni roditelji, autoritarna majka, hipersenzibilno dijete, toliko je popularnog štiva za samopomoć na tržištu.

 

Gledam ispod oka mladu sestru kako nestrpljivo cuka nepokretnu staricu. Potiho mi prilazi plaha postarija žena oprezno zapodjenuvši razgovor, povjerljivo mi pokazujući tablete koje skriva u džepu. Znam da me se sin i snaha žele riješiti, najlakše je s dijagnozom da sam luda, kaže.

>Kad ste primijetili da se nešto neobično događa?> mladi liječnik ispitivački me gleda.

>Još 2005.  nije htjela nakon višednevnih proljeva ići u bolnicu. Posve dehidriranu bolničari su je jedva iznijeli. Sumnjičila nas je da ju trujemo. Salmonela, ispostavilo se>.

 

Ma, i novac skriva svuda, pod jastuk, među posteljinu, dnevno nekoliko puta mijenja skrovišta. Vrativši se s posla, našli smo jednom u stanu nepoznatu crnomanjastu ženu zlaćana osmijeha. Mati je ushićeno grli, >Moja Podravka...> kaže. >Jesi luda, ni samu te više ne možemo ostaviti!>, kažem. Postiđena plače i para kupljenu majicu. >Sto kuna, gdje mi je pamet bila..>. Prekapamo skrovišta, srećom nisu provaljena.

Na tržnici, pružajući novčanicu, zbunjeno čeka ostatak novca. Uz moje nestrpljivo >Što prtljaš toliko> ne usuđuje se pitati je li dobila točan povrat. >Ma, daj se požuri, kaskam za tobom s vrećicama kao pseto>.

>S tobom zaista nešto nije u redu, kako možeš mokre kuhinjske krpe staviti u pećnicu da se suše?>.

>Kažeš da je Barbara Kolar pristojna i uvijek te lijepo pozdravi?>  Ne mogu vjerovati, kuckam prstom po upaljenom televizoru: >Vidiš, to je te-le-vi-zor, kako možeš s njim razgovarati?>"

 

Napisali smo na vratima WC, kako bi ga znala pronaći. Poslije je gorjelo noću svjetlo iz istoga razloga. Nakon natpisa i svjetla došle su pelene. Zatekli bismo je često kako se, neprimjereno odjevena, sprema otići. >Moram ići kući>, rekla bi muklim glasom. Jednom se, otključavši nečujno vrata, u pidžami i papučama, spustila liftom, ili stubama, i uputila u sumračno zimsko jutro prema obližnjoj trafici. Zaogrnutu kaputom vratila ju je brižna prodavačica. U suprotnom smjeru? Ne usudim se ni pomisliti. Pusta livada pa grmlje. Susjedi nas sumnjičavo gledaju jer otada vadimo ključeve iz brave. Ne ponovilo se.

 

Mamina dijagnoza izaziva sažalne poglede. >To ti je karma>, olako će prijateljica. >Ima dobrih domova> druga će. >Nema jamstva, moja je majka umrla s teškim dekubitalnim ranama nakon 4 mjeseca, nisam ju mogla njegovati>, tužno će invalidna prijateljica. >U svojoj sam praksi nailazio na rane duboke poput šake, neki potajno stavljaju crve da izgrizu odumrlo tkivo>, iznosi sućutno njegovatelj.

 

>Znate li da je bolest nasljedna po majčinoj liniji>, utješno će znanac. >Prosječno traje 7 godina i završava nepokretnošću>, nastavlja me tješiti. >Najteže je kad te pamet ostavi>, u prolazu dobaci kolegica, sretna što je ona bolje prošla s nedavnom brzom majčinom smrću.

 

U Hrvatskoj ima oko 80.000  bolesnika, a ni jedan hospicij, kaže statistika. Obitelji su prepuštene

same sebi, dugotrajnost bolesti posve ih financijski i zdravstveno iscrpljuje, neumoljiva je.
>Jeste li podnijeli skrbničko izviješće za proteklo razdoblje, kako trošite 500 kuna za tuđu njegu i pomoć?>, pitaju u socijalnoj službi.

 

>Pomoći ću vam da je smjestite u Novi Marof ili Dugu Resu>, velikodušno će liječnik.

 

>Ne dam majčicu!>

>Želiš biti žrtva,> jetko mi soli pamet najbliži rod >Ona ionako više ništa ne razumije>.

Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, Knjiga opominje. Sprema se zakon koji predviđa blažu kaznu za „pomoć iz milosrđa", pišu novine.”

(Ispovijest prof. Mirjane Miljković,objavljenu u časopisu „Ženska posla“15/2013).

 

*Pomoć za članove obitelji oboljelih od Alzheimera

U sklopu Hrvatske udruge za Alzheimerovu bolest u Zagrebu, u Vlaškoj 24, djeluje Savjetovalište za članove obitelji oboljelih a otvoreno je svaku srijedu od 12 do 16 sati, ali zbog velikog interesa potrebno je najaviti se voditeljici Savjetovališta Miri Dajčić na telefon: 091/569 1660 ili  e-pošta: alzheimer@xnet.hr

Isti je telefonski broj i SOS telefona za članove Udruge, na koji uvijek mogu zatražiti informacije i pomoć, kao i „Grupe za samopomoć". Godišnja članarina u Udruzi iznosi 100 kn - iznos koji vam osigurava sve informacije, edukaciju i tiskani materijal - brošure o skrbi i njezi oboljele osobe. U sklopu Savjetovališta djeluje i Grupa za samopomoć s Alzheimer caffeom - omiljenim mjestom druženja oboljelih osoba i članova njihovih obitelji, otvorenim također svaku srijedu od 12 - 16 sati.

 

*Svjetski dan  Alzheimera  

obilježava se 21. rujna. Iako je prošlo sto godina otkako je njemački psihijatar i neurolog dr. Alois Alzheimer po prvi puta opisao slučaj bolesnice čija je bolest kasnije ponijela njegovo ime,

još uvijek nije rasvijetljen uzrok nastanka Alzheimerove bolesti (AB), nije je poznata adekvatna prevencija ove bolesti. Postojeće liječenje je još uvijek  samo simptomatsko. AB je prvenstveno bolest mozga, ona svojim napredovanjem dovodi do demencije: gubitka pamćenja, poremećaja mišljenja, te promjena u ponašanju i osobnosti bolesnika. Iako se AB može (rijetko) javiti i kod mladih ljudi, ona je tipična bolest starije populacije, pa se tako znatno češće javlja nakon 65. godine života. Demenciju uzrokuje najčešće AB (u više od 60% slučajeva) a demencije utječu prvenstveno na kvalitetu života oboljelih, ne toliko na duljinu njihovog života, te stoga već sada predstavljaju prvorazredni javno-zdravstveni problem.  Procjenjuje se da u Hrvatskoj danas ima oko 80.000 oboljelih od demencije. (Izvor: HUAB)

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.