Lj. Đukanović: prava pacijenata u prekograničnom zdr.osiguranju


Ljubica Đukanović, pomoćnica ministra zdravlja

Autor/Izvor: SUPRA

Objavljeno: 28.10.2013.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

Lj. Đukanović: prava pacijenata u prekograničnom zdr.osiguranju

Sudeći prema mrežnim stranicama Ministarstva zdravlja, prekogranična zdravstvena zaštita kao da ne postoji. Prenosimo jedini tekst o toj temi - Ljubice Đukanović, pomoćnice ministra zdravlja – koji je objavljen na njihovom  webu: “Prava pacijenata u prekograničnom zdravstvenom osiguranju”,  RH (UDK 349.2)

 

1. UVOD

Uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, posebno odredbe čl. 114. i 168., prijedlog Komi­sije, mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora, mišljenje Odbora regija, a djelujući u skladu s redovitim zakonodavnim postupkom, RH mora osigura­ti visok stupanj zaštite ljudskog zdravlja pri utvrđivanju i provedbi svih politika i aktivnosti EU. Između ostalog, to podrazumijeva da se visok stupanj zaštite ljudskog zdravlja mora osigurati i kada EU donosi i druge akte.

Premda odredba čl. 114. Ugovora o funkcioniranju EU predstavlja odgovarajući pravni temelj, cilj većine odredaba Direktive o pravu pacijenata u prekogranič­noj zdravstvenoj zaštiti je, između ostalog, poboljšanje funkcioniranja unutarnjega tržišta i slobodnoga kre­tanja roba, osoba i usluga. Zakonodavstvo EU mora se oslanjati na navedeni pravni temelj i kada je zaštita javnog zdravlja odlučujući čimbenik pri donošenju odluka. Tako je čl. 114. st. 3. Ugovora o funkcioniranju EU izričito propisano da je pri postizanju usklađeno­sti potrebno zajamčiti visok stupanj zaštite ljudskog zdravlja, uzimajući u obzir nove događaje temeljene na znanstvenim činjenicama.

Zdravstveni sustavi EU-a zahtijevaju visoki stupanj socijalne zaštite, čime se podrazumijeva i zdravstvena zaštita, s time da ti zdravstveni sustavi pridonose soci­jalnoj koheziji i socijalnoj pravednosti te održivom ra­zvoju. Zdravstveni sustavi ujedno su i dio šireg okvira usluga od općeg interesa, a ne samo zdravstvenih. Bez obzira na mogućnost da pacijenti ostvare pravo na pre­kograničnu zdravstvenu zaštitu, osigurava se da građani države članice - pacijenti, ostvare pravo na prekogra­ničnu zdravstvenu zaštitu. Posebno naglašavamo da sve države članice imaju posebnu odgovornost za pružanje sigurne, kvalitetne, učinkovite i količinski zadovoljava­juće zdravstvene zaštite građanima na svom teritoriju. Obveza je RH, kao buduće članice EU, da ugradi i prene­se Direktivu u svoje nacionalno zakonodavstvo, i to tako da njezina primjena ne bi smjela imati za posljedicu poticanje pacijenata na liječenje izvan njihove matične države članice, odnosno države pripadnosti pacijenta.

Zajedničkim vrijednostima i načelima u zdravstve­nim sustavima EU, prema potvrdi Vijeća EU od 1. i 2. lipnja 2006. (dalje: Zaključci Vijeća), postoji niz poslovnih načela koja su zajednička zdravstvenim sustavima EU. Značajno je da su poslovna načela nužna jer se njima jamči povjerenje pacijenata u prekograničnu zdravstve­nu zaštitu koja je potrebna za ostvarenje mobilnosti pa­cijenata i visokog stupnja zdravstvene zaštite. Vijeće je u navedenoj izjavi, između ostalog, potvrdilo da se prak­tični načini na koje se ostvaruju te vrijednosti i načela znatno razlikuju među državama članicama. To znači da se odluke o „košarici" zdravstvene zaštite na koju građa­ni imaju pravo i mehanizmi koji se koriste za financira­nje i pružanje te zdravstvene zaštite moraju promatrati u nacionalnom kontekstu, pa se tako i od RH očekuje da na jednak način osigura ostvarivanje prava na prekogranič­nu zdravstvenu zaštitu na način da Direktivu ugradi u nacionalno zakonodavstvo. Potrebno je posebno istaći da prema ovoj Direktivi sve vrste zdravstvenih usluga pri­padaju području primjene Ugovora o funkcioniranju EU, što je potvrdio Sud EU u nekoliko slučajeva, uzimajući u obzir specifičnosti zdravstvenih usluga (medicinska skrb) u svakom konkretnom slučaju.

Direktiva poštuje i ne dovodi u pitanje slobodu sva­ke države članice, pa tako niti RH, da odluči koju vrstu zdravstvene zaštite smatra prikladnom za svoje osigu-ranike. Nijedna odredba Direktive ni na koji način ne dovodi u pitanje temeljne etičke odabire svake države članice. Pitanja koja se odnose na prekograničnu zdrav­stvenu zaštitu, a osobito na naknadu troškova zdrav­stvene zaštite pružene u državi članici u kojoj korisnik zdravstvene usluge nije stalno nastanjen, ta se osoba ne bi trebala smatrati osiguranikom. Direktivom se nastoji postići općenitija i djelotvornija primjena načela koja je razradio Sud EU za svaki pojedini slučaj kada je rasprav­ljao i odlučivao o korištenju prekogranične zdravstvene zaštite. Za razliku od suda, Vijeće je priznalo osobitu vri­jednost inicijative o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti kojom se, prema stajalištu Vijeća, osigurava jasnoća za građane EU o njihovim pravima na zdravstvenu zaštitu kada dolaze iz jedne države članice u drugu te se tako osigurava pravna sigurnost građana na cjelokupnom po­dručju svih država članica.

Direktiva je usmjerena na uspostavljanje pravila koji­ma se olakšava dostupnost sigurne i kvalitetne prekogra­nične zdravstvene zaštite u EU i osigurava i potiče mobil­nost pacijenata u skladu s načelima koja je utemeljio Sud EU. Ujedno se odredbama Direktive potiče unaprjeđenje suradnje na području zdravstvene zaštite među državama članicama, uz istodobno poštovanje odgovornosti država članica za određivanje naknada (cijene) zdravstvenog ili šire socijalnog osiguranja koje se odnose na zdravlje. Osim navedenog, Direktiva propisuje i osigurava organi­zaciju i pružanje zdravstvene zaštite i medicinske skrbi te propisuje uvjete za određivanje naknada socijalnog osiguranja, posebno za slučaj bolesti.


2. MOGUĆNOST OGRANIČENJA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Direktiva 2011/24/EU se primjenjuje na pojedine pacijente koji odluče zatražiti zdravstvenu zaštitu u državi članici koja nije država članica njihove pripadnosti, odnosno njihova prebivališta. Niti posebna priroda ove Direktive niti na­čin na koji je organizirana zdravstvena zaštita, kao što je potvrdio i Sud, ne izuzima zdravstvenu zaštitu iz okvi­ra temeljnog načela slobode pružanja usluga. Značajno je da država članica pripadnosti, odnosno prebivališta, može odabrati da ograniči svotu troškova zdravstvene zaštite, i to ponajprije zbog razloga koji se odnose na kvalitetu i sigurnost pružene zdravstvene zaštite u slu­čajevima kada se to može opravdati odlučujućim razlo­zima od općeg interesa koji se odnose na javno zdravlje. Država članica pripadnosti, odnosno prebivališta kori­snika, može također donijeti dodatne mjere iz drugih razloga ako se to može opravdati odlučujućim razlozima od općeg interesa. Međutim, Sud je neprijeporno utvrdio da je zaštita javnog zdravlja među odlučujućim razlozi­ma od općeg interesa kojima se mogu opravdati ogra­ničenja slobode kretanja predviđene u Ugovorima. Sud je u brojnim slučajevima zauzeo stajalište da odlučuju­ći razlozi od općeg interesa mogu opravdati prepreku slobodi pružanja zdravstvenih usluga. To su zahtjevi u pogledu planiranja, a odnose se na cilj osiguranja do­statnoga i trajnoga pristupa uravnoteženom opsegu kva­litetnog liječenja u određenoj državi članici ili na želju da se obuzdaju troškovi i izbjegne rasipanje financijskih i tehničkih sredstava te ljudskih potencijala.


3. OPSEG PRUŽANJA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Cilj održavanja uravnotežene zdravstvene usluge do­stupne svima može se također ubrajati u neka od izuze­ća kada je riječ o javnom zdravlju, koja je predviđena u čl. 52. Ugovora o funkcioniranju EU u onoj mjeri u kojoj pridonosi postizanju visokog stupnja zdravstvene zašti­te. Ta odredba dopušta državama članicama da ograniče slobodu pružanja zdravstvene zaštite u onoj mjeri u ko­joj to utječe na održavanje zdravstvenih kapaciteta ili liječničke stručnosti na nacionalnom teritoriju prijeko potrebnog za javno zdravlje. Jednako tako, nadoknada troškova prekogranične zdravstvene zaštite trebala bi se ograničiti na zdravstvenu zaštitu na koju korisnik ima pravo prema zakonodavstvu države članice pripadnosti, odnosno njegova prebivališta.

Kod preuzimanja Direktive ne bi se trebale primje­njivati odredbe koje se odnose na usluge čija je glavna svrha potpora ljudima kojima je potrebna pomoć pri obavljanju rutinskih, svakodnevnih zadataka, odnosno, Direktiva se ne bi trebala primjenjivati na usluge dugo­ročne zdravstvene zaštite, kao što je kućna njega, održa­vanje života pomoću aparata, zdravstvena zaštita i njega u staračkim domovima.

Zbog specifičnosti, pristup organima i dodjela organa radi transplantacije organa nisu područja primjene ove Direktive. No, Direktiva obuhvaća propisivanje, izdava­nje i nabavu lijekova i medicinskih uređaja ako se oni nabavljaju radi korištenja zdravstvene usluge. Preko­granična zdravstvena zaštita treba obuhvatiti i slučajeve u kojima pacijent kupuje lijekove i medicinske uređaje u državi članici koja nije država članica pripadnosti i situaciju u kojoj pacijent kupuje lijekove i medicinske uređaje u državi članici koja se razlikuje od one u kojoj je izdan recept.

Valja istaći da Direktiva ne utječu na pravila država članica u vezi s prodajom lijekova i me­dicinskih uređaja putem interneta. Jednako tako, Direk­tiva ne ograničava pravo bilo koje osobe da privremeno boravi ili se stalno nastani u nekoj državi članici radi dobivanja zdravstvene zaštite. Kada boravak određene osobe na teritoriju države članice nije u skladu sa za­konodavstvom te države članice koje se odnosi na pra­vo ulaska ili boravka na njezinu teritoriju, ta se osoba ne bi trebala smatrati korisnikom prava na zdravstve­nu zaštitu prema definiciji iz Direktive. Države članice mogu propisati u svom nacionalnom zakonodavstvu tko se smatra korisnikom za potrebe svoga javnog sustava zdravstvene zaštite i Zakona o zdravstvenom osigura­nju. Kada korisnik koristi prekograničnu zdravstvenu zaštitu, bitno je da unaprijed zna koja će se pravila pri­mjenjivati. Ta su pravila ona koja su propisana u zako­nodavstvu države članice liječenja, s obzirom na to da je za organizaciju i pružanje zdravstvenih usluga i me­dicinske skrbi odgovornost država članica. To bi trebalo pomoći pacijentu u odabiru nakon informiranja i time bi se trebala izbjeći pogrešna tumačenja i nesporazumi te postići visok stupanj povjerenja između pacijenta i pru-žatelja zdravstvene zaštite.


4. INFORMIRANJE O KORIŠTENJU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U DRUGOJ DRŽAVI ČLANICI

Nakon informiranja, kada postavljaju zahtjev radi korištenja zdravstvene zaštite u drugoj državi članici, države članice liječenja trebaju osigurati da pacijenti iz drugih država članica dobiju odgovarajuće informacije o normama kvalitete i sigurnosti koja se odnosi na zdrav­stvenu zaštitu. Pružatelji zdravstvene zaštite trebaju pružiti pacijentima informacije o posebnim uvjetima korištenja zdravstvene zaštite. Direktiva ne obvezuje pružatelje zdravstvene zaštite na pružanje opsežnijih informacija pacijentima iz drugih država članica. Ni­šta ne sprječava državu članicu liječenja da primora i druge aktere osim pružatelja zdravstvene zaštite, kao što su pružatelji osiguranja ili državna tijela, da pru­žaju informacije o posebnim uvjetima pružanja usluga zdravstvene zaštite. Države članice trebale bi osigurati da se poštuju vrijednosti s obzirom na pacijente i gra­đane iz drugih država članica te prema svim pacijenti­ma postupa jednako. Države članice moraju poštovati načela slobodnoga kretanja osoba unutar unutarnjeg tržišta, zabrane diskriminacije, među ostalim s obzirom na nacionalnost, nužnost i razmjernost svih ograničenja u pogledu slobodnog kretanja. Ništa što je navedeno u Direktivi ne bi trebalo obvezivati pružatelje zdravstvene zaštite da prihvaćaju pacijente iz drugih država članica radi planiranog liječenja ili da im daju prednost na štetu drugih pacijenata. Priljev pacijenata može stvoriti potra­žnju koja premašuje postojeće kapacitete u državi čla­nici za određene vrste liječenja, a u takvim slučajevima država članica treba zadržati mogućnost da popravi sta­nje iz razloga javnoga zdravlja. To ograničenje ne smije dovesti u pitanje obveze država članica na temelju Ured­be (EZ-a) br. 883/2004 Europskoga parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o usklađivanju sustava socijalnog osiguranja. Direktiva zahtjeva da se osigura kvaliteta i sigurnost korisnika usluga, ne zanemarujući pritom na­pretke u medicinskoj znanosti i općeprihvaćene dobre medicinske prakse. Jednako se tako moraju uzeti u obzir i nove zdravstvene tehnologije.


5. ODGOVORNOST ZA ŠTETU

Mehanizam odgovornosti za štetu koja proizlazi iz zdravstvene zaštite potreban je kako bi se spriječilo ne­povjerenje u korištenje prekogranične zdravstvene za­štite. Sustavi rješavanja šteta u državi članici liječenja ne bi trebali dovesti u pitanje mogućnost država članica da prošire pokriće svojih domaćih sustava na pacijente iz svoje zemlje koji traže zdravstvenu zaštitu u inozem­stvu kada je to za pacijenta prikladnije. Države članice trebaju osigurati da u slučaju štete postoje mehaniz­mi za zaštitu pacijenata i ostvarivanje odštete kada je zdravstvena zaštita pružena na njihovu teritoriju. Pravo na zaštitu osobnih podataka je temeljno pravo iz čl. 8. Povelje temeljnih ljudskih prava EU. Osiguranje kontinuiteta prekogranične zdravstvene zaštite ovisi o prijenosu osobnih podataka o zdravlju pacijenata. Po­trebno je omogućiti protok osobnih podataka iz jedne države članice u drugu, ali se istodobno trebaju zaštititi temeljna prava osoba. Direktivom 95/46/EZ Europsko­ga parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca koji se odnose na obradu osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka utvrđuje pravo osoba na pristup svojim osobnim podatcima o zdravlju, podatcima u svojim zdravstvenim kartonima koji sa­državaju podatke poput dijagnoza, rezultata pregleda, ocjena liječnika i svih obavljenih postupaka liječenja ili intervencija. Ovo treba primjenjivati i u slučaju korište­nja prekogranične zdravstvene zaštite. Pravo na nakna­du troškova zdravstvene zaštite pružene u drugoj državi članici pacijentu je priznao Sud, prema iskazanim staja­lištima, te smatrao da odredbe Ugovora koje se odnose na slobodu pružanja usluga uključuju slobodu korisnika zdravstvene zaštite, uključujući osobe koje trebaju lije­čenje, da odu u drugu državu članicu kako bi ostvarile tu zdravstvenu zaštitu, te pravo na zdravstvenu zaštitu koja se pruža u drugoj državi članici putem drugih sred­stava, primjerice putem usluga e-zdravstva. Navedeno pruža veću pravnu sigurnost pacijentima i zdravstve­nim stručnjacima, pružateljima zdravstvene zaštite i ustanovama socijalnog osiguranja u pogledu nadoknade troškova zdravstvene zaštite.

Direktiva ne bi trebala imati utjecaj na prava paci­jenata u pogledu pokrića troškova zdravstvene zaštite koja postane nužna iz medicinskih razloga za vrijeme privremenoga boravka u drugoj državi članici i utjeca­ti na pravo korisnika da dobije odobrenje za liječenje u drugoj državi članici. To se odobrenje može dobiti ako su ispunjeni uvjeti predviđeni propisima EU o koordinaciji socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samoza-poslene osobe i njihove obitelji koji se kreću unutar EU. Pacijenti koji traže zdravstvenu zaštitu u drugoj državi moraju biti u mogućnosti iskoristiti načela slobodnog kretanja pacijenata, usluga i roba u skladu s Ugovorom o funkcioniranju EU i Direktivom. Pacijentima se mora jamčiti pokriće troškova zdravstvene zaštite korištene u drugoj državi članici barem u visini propisanoj za jed­naku zdravstvenu zaštitu u državi članici pripadnosti, odnosno državi prebivališta pacijenta.


6. POVLASTICE

Pacijentima ne treba uskraćivati povoljnija prava za­jamčena Uredbom (EZ) broj 883/2004 Europskog Parla­menta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji susta­va socijalne sigurnosti i Uredbom (EZ) broj 987/2009 Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o iz­mjenama Uredbe (EZ) broj 883/2004 o koordinaciji su­stava socijalne sigurnosti kada su ispunjeni uvjeti. Sva­ki pacijent koji traži odobrenje za liječenje primjereno njegovu stanju u drugoj državi članici, trebao bi uvijek dobiti odobrenje prema uvjetima predviđenim u Uredba­ma EU kada je to liječenje navedeno među povlasticama predviđenim zakonodavstvom u državi članici u kojoj je pacijent nastanjen i kada pacijent ne može dobiti takvo liječenje u roku koji je medicinski opravdan, uzimajući u obzir njegovo postojeće zdravstveno stanje i vjerojatni tijek toga stanja. Ako pacijent izričito zahtijeva moguć­nost da potraži liječenje prema uvjetima Direktive, po­vlastice koje se odnose na naknadu troškova treba ogra­ničiti na one koje se primjenjuju na temelju Direktive. Kada pacijent ima pravo na prekograničnu zdravstvenu zaštitu na temelju Direktive i Uredbe, a primjena te Uredbe povoljnija je za pacijenta, država članica pripad­nosti trebala bi pacijentu skrenuti na to pozornost. No, pacijenti ni u kojem slučaju ne bi trebali stjecati finan­cijsku korist od zdravstvene zaštite pružene u drugoj dr­žavi članici i stoga bi pokriće troškova trebalo ograničiti samo na stvarne troškove ostvarene zdravstvene zaštite. Ovom se Direktivom propisuje da su države članice slo­bodne organizirati svoju zdravstvenu zaštitu i sustave zdravstvenog osiguranja tako da utvrde pravo na liječe­nje na regionalnoj ili lokalnoj razini. Države članice pripadnosti nemaju obveze pacijenti­ma dati pravo na jednake povlastice u drugoj državi čla­nici kao što su one predviđene zakonodavstvom države članice pripadnosti. Ako na popisu povlastica nije pre­cizno navedena metoda liječenja koja se primjenjuje, nego su utvrđene vrste liječenja, država članica pripad­nosti u tom slučaju ne mora odbiti prethodno odobrenje ili naknadu troškova zbog toga što ta metoda liječenja nije dostupna na njezinu teritoriju, ali bi trebala pro­cijeniti odgovara li traženo ili ostvareno prekogranič­no liječenje povlasticama koje su predviđene njezinim zakonodavstvom. Obveza naknade troškova prekogranične zdravstvene zaštite je ograničena na zdravstvenu zaštitu koja je navedena među povlasticama na koje pa­cijent ima pravo u svojoj državi, što ne sprječava države članice da naknade trošak prekogranične zdravstvene zaštite u svoti većoj od tog ograničenja. Države članice slobodne su naknaditi dodatne troškove, poput troškova smještaja i putovanja ili dodatne troškove osobama s invalidnošću, čak i kada se ti troškovi ne naknađuju u slučaju zdravstvene zaštite pružene na njihovu terito­riju. Cilj odredaba o prethodnom odobrenju i naknadi troškova zdravstvene zaštite pružene u drugoj državi članici je omogućavanje slobode pružanja zdravstvene zaštite za pacijente i uklanjanje neopravdanih prepreka temeljnoj slobodi unutar pacijentove države članice pri­padnosti. Direktiva u potpunosti poštuje razlike u naci­onalnim sustavima zdravstvene zaštite i odgovornosti država članica za organizaciju i pružanje zdravstvenih usluga i zdravstvene zaštite.

Direktiva predviđa pravo pacijenta da dobije svaki li­jek koji je odobren za stavljanje u promet u državi člani­ci liječenja, čak i ako taj lijek nije odobren za stavljanje u promet u državi članici pripadnosti jer je to prijeko potreban dio dobivanja djelotvornog liječenja u drugoj državi članici. Ništa ne obvezuje državu članicu pripad­nosti da naknadi osiguraniku troškove lijeka propisano­ga u državi članici liječenja ako taj lijek nije uključen u povlastice koje se tom korisniku osiguravaju u državi članici pripadnosti.

Prema Direktivi, države članice mogu primjenjivati opće uvjete, kriterije za udovoljavanje uvjetima te regulatorne i administrativne formalnosti za dobivanje zdrav­stvene zaštite i naknadu troškova zdravstvene zaštite, što podrazumijeva savjetovanje s doktorom opće/obitelj­ske medicine prije savjetovanja sa specijalistom ili prije ostvarivanja bolničkog liječenja. To uključuje procjenu zdravstvenoga stručnjaka ili zdravstvene administracije koji pružaju usluge za državni sustav zdravstvenog osi­guranja ili nacionalni zdravstveni sustav države članice pripadnosti, za utvrđivanje pojedinoga pacijentova prava na zdravstvenu zaštitu. Opći uvjeti, kriteriji i formalnosti moraju se primjenjivati na objektivan, transparentan i nediskriminirajući način. Moraju biti unaprijed pozna­ti i utemeljeni na medicinskim razlozima i ne nametati dodatna opterećenja pacijentima koji traže zdravstvenu zaštitu u drugoj državi članici u usporedbi s pacijentima koji se liječe u svojoj državi članici pripadnosti, s tim da se odluke donose na najbrži mogući način.

Postavljanje uvjeta da pokriće troškova zdravstvene zaštite pružene u drugoj državi članici od strane držav­noga sustava zdravstvenog osiguranja ili nacionalnoga zdravstvenog sustava treba biti podložno prethodnom odobrenju, predstavlja ograničenje slobodnoga kreta­nja usluga. Stoga država članica pripadnosti, u pravilu, ne bi trebala postavljati uvjet da je za pokriće troškova zdravstvene zaštite pružene u drugoj državi članici po­trebno prethodno odobrenje ako bi troškove te zdrav­stvene zaštite, da je pružena na njezinu teritoriju, sno­sio njezin državni sustav zdravstvenog osiguranja ili nacionalni zdravstveni sustav.


7. KRETANJE PACIJENATA IZMEĐU DRŽAVA ČLANICA

Kretanja pacijenata između država članica su ogra­ničena i očekuje se da ostanu takva jer velika većina pacijenata u EU dobiva zdravstvenu zaštitu u vlastitoj zemlji i više se odlučuje za to. Međutim, pacijenti mogu tražiti neke oblike zdravstvene zaštite u drugoj državi članici. Primjeri uključuju visokospecijaliziranu uslu­ge ili zdravstvenu zaštitu koja se pruža u pograničnim područjima gdje se najbliži odgovarajući objekt nalazi s druge strane granice. Neki se pacijenti žele liječiti u inozemstvu kako bi bili u blizini članova svojih obitelji koji su nastanjeni u drugoj državi članici ili kako bi im bila dostupna drukčija metoda liječenja ili zbog toga što vjeruju da će dobiti kvalitetniju zdravstvenu zaštitu. Dr­žave članice mogu uvjetovati pokriće troškova bolničke zdravstvene zaštite pružene u drugoj državi članici od strane nacionalnog sustava prethodnim odobrenjem.

Države članice odgovorne su za utvrđivanje pravila u vezi s upravljanjem, uvjetima, normama kvalitete i sigurnosti te organizacijom i pružanjem zdravstvene za­štite, a da se potrebe za planiranjem razlikuju od jedne države članice do druge. Na državama članicama je da odluče postoji li potreba uvođenja sustava prethodnog odobrenja, a ako postoji, da ustanove za koju je zdrav­stvenu zaštitu potrebno prethodno odobrenje u njiho­vom sustavu Podatci o toj zdravstvenoj zaštiti trebali bi biti unaprijed javno dostupni. Kriteriji koji se odnose na davanje prethodnog odobrenja trebaju se opravdati objektivnim razlogom od općeg interesa kojim se može opravdati sprječavanje slobodnog kretanja zdravstvene zaštite, kao što su potrebe planiranja koje se odnose na cilj osiguranja dostatnog i trajnog pristupa uravnote­ženom opsegu kvalitetnog liječenja u određenoj državi članici ili zato što se žele obuzdati troškovi i izbjeći rasi­panje financijskih i tehničkih sredstava te ljudskih po­tencijala. Sud je utvrdio nekoliko elemenata koje treba imati u vidu: rizik ozbiljnog dovođenja u pitanje finan­cijske ravnoteže sustava zdravstvenog osiguranja, urav­notežene zdravstvene i bolničke zdravstvene zaštite pristupačne svima i održavanja zdravstvenih kapaciteta ili liječničke stručnosti na nacionalnom teritoriju, što je prijeko potrebno za javno zdravlje i zdravlje stanovniš­tva. Također je bitno uzeti u obzir opće načelo sigurnosti pacijenta u zdravstvenom sustavu pri donošenju propisa vezanih uz sustav prethodnog odobrenja. I obratno, odbi­janje prethodnog odobrenja ne mora biti zato što postoje liste čekanja na nacionalnom teritoriju, s namjerom da se omogući planiranje i upravljanje ponudom bolničke njege na temelju prethodno utvrđenih kliničkih priorite­ta bez obavljanja objektivne medicinske procjene.

Kriteriji za davanje ili odbijanje prethodnog odobrenja trebaju se ograničiti na ono što je potrebno i razmjerno u svjetlu opravdanih razloga u općem interesu. Utjecaj na nacionalne zdravstvene sustave prouzročen mobilnošću pacijenata mogao bi se razlikovati među državama člani­cama ili među područjima unutar države članice ovisno o čimbenicima kao što su zemljopisni položaj, jezične za­preke, položaj bolnica u pograničnim područjima ili broj stanovnika i proračun za zdravstvenu zaštitu. Države članice trebaju odrediti kriterije za odbijanje prethodnog odobrenja koji su nužni i razmjerni, uzimajući u obzir i koja zdravstvena zaštita pripada opsegu sustava prethod­nog odobrenja jer će i djelomičan odljev pacijenata više utjecati na određena liječenja visokospecijalizirane nara­vi nego na druga. Zbog toga države članice mogu utvrditi različite kriterije za različita područja ili druge mjerodav­ne upravne razine za organizaciju zdravstvene zaštite ili zapravo za različita liječenja, sve dok je sustav transpa-rentan i lako dostupan, a kriteriji se objavljuju unaprijed.

Ako pacijent ima pravo na zdravstvenu zaštitu, a ta se zdravstvena zaštita ne može pružiti u roku koji je medi­cinski opravdan, država članica pripadnosti bi, u načelu, trebala obvezno dati prethodno odobrenje.

No, u određenim okolnostima prekogranična zdrav­stvena zaštita može izložiti pacijenta ili širu javnost riziku koji nadilazi interes pacijenta da dobije traženu prekograničnu zdravstvenu zaštitu. U takvim bi slučaje­vima država članica pripadnosti trebala biti u mogućno­sti odbiti zahtjev za prethodnim odobrenjem, a pacijenta uputiti da potraži alternativna rješenja. Ako država čla­nica odluči uspostaviti sustav prethodnog odobrenja za pokriće troškova bolničke ili specijalističke zdravstvene zaštite koja se pruža u drugoj državi članici, troškove takve zdravstvene zaštite trebala bi nadoknaditi država članica pripadnosti do visine troškova koji bi bili pokri­veni da je jednaka zdravstvena zaštita pružena u državi članici pripadnosti, a stvarni troškovi dobivene zdrav­stvene zaštite ne smiju povećati. To bi trebalo osobito vrijediti ako se odobrenje daje nakon administrativne ili sudske revizije zahtjeva i kada je dotična osoba primila terapiju u drugoj državi članici.

Postupci prekogranične zdravstvene zaštite koje su uvele države članice trebali bi pacijentima zajamčiti objektivnost, zabranu diskriminacije i transparentnost tako da se osigura da nadležna državna tijela donose od­luke pravodobno i s dužnom pažnjom te prema općim načelima i okolnostima svakoga pojedinog slučaja. To se odnosi i na stvarnu nadoknadu troškova zdravstvene zaštite nastalih u drugoj državi članici nakon što je paci­jent dobio liječenje.


8. NACIONALNE KONTAKTNE TOČKE

Pacijenti imaju pravo dobiti odluke u vezi s preko­graničnom zdravstvenom zaštitom u razumnom roku, a skratiti ih kada je to opravdano zbog žurnosti liječenja koje je u pitanju.

Informacijama o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti potrebno je pacijentima omogućiti da u praksi ostvare svoja prava na prekograničnu zdravstvenu zaštitu. Jedan od mehanizama za pružanje takvih informacija je osniva­nje nacionalnih kontaktnih točaka u svakoj državi članici. Nacionalne kontaktne točke trebale bi pružati informacije pacijentima na bilo kojem službenom jeziku države člani­ce u kojoj se nalaze kontaktne točke. Informacije se mogu pružati na bilo kojem drugom jeziku. Države članice odlu­čuju o obliku i broju svojih nacionalnih kontaktnih toča­ka. Nacionalne se kontaktne točke osnivaju na učinkovit i transparentan način i trebaju biti u mogućnosti savjeto­vati se s udrugama pacijenata, osigurateljima koji nude zdravstveno osiguranje i pružateljima zdravstvene zašti­te. Nacionalne kontaktne točke trebaju imati odgovaraju­će tehničke mogućnosti za pružanje informacija o glav­nim uvjetima za ostvarivanje prekogranične zdravstvene zaštite. Komisija treba surađivati s državama članicama, pa i RH, kako bi se olakšala suradnja u vezi s nacional­nim kontaktnim točkama za prekograničnu zdravstvenu zaštitu, uključujući stavljanje odgovarajućih informacija na raspolaganje na razini EU. Postojanje nacionalnih kon­taktnih točaka ne smije onemogućavati države članice da uspostave druge povezane kontaktne točke na regional­noj ili lokalnoj razini koje su odraz posebne organizacije njihova sustava zdravstvene zaštite.


9. SURADNJA IZMEĐU PRUŽATELJA USLUGA

Omogućavanje suradnje između pružatelja zdravstve­ne zaštite, kupaca i regulatora iz različitih država članica na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini je od po­sebne važnosti u pograničnim područjima gdje preko­granično pružanje usluga može biti najučinkovitiji način organizacije zdravstvenih usluga za lokalno stanovniš­tvo, ali gdje odvijanje prekograničnog pružanja usluga na trajnoj osnovi zahtijeva suradnju među zdravstvenim sustavima različitih država članica. Takva suradnja može obuhvatiti zajedničko planiranje, uzajamno priznavanje ili prilagodbu postupaka ili normi, funkcionalnu poveza­nost odgovarajućih nacionalnih sustava informacijske i komunikacijske tehnologije (dalje: IKT), praktične meha­nizme za osiguranje kontinuiteta zdravstvene zaštite ili praktično pojednostavljivanje prekograničnog pružanja zdravstvene zaštite od strane zdravstvenih stručnjaka na privremenoj ili povremenoj osnovi.

Komisija treba poticati suradnju među državama čla­nicama pri pružanju prekogranične zdravstvene zašti­te na regionalnoj i lokalnoj razini, osobito putem pre­poznavanja većih prepreka suradnji između pružatelja zdravstvene zaštite u pograničnim područjima, davanja preporuka te razmjene informacija i najboljih praksi o tome kako prevladati te prepreke. Država članica pri­padnosti trebala bi dobiti potvrdu da će prekograničnu zdravstvenu zaštitu pružiti ili da ju je pružio zdravstveni stručnjak koji zakonito obavlja medicinsku djelatnost. Stoga je potrebno osigurati da se informacije o pravu na obavljanje medicinske djelatnosti sadržane u nacio­nalnim ili lokalnim registrima zdravstvenih stručnjaka, ako imaju poslovni nastan u državi članici liječenja, na zahtjev dostave nadležnim tijelima države članice pri­padnosti. Lijekovi odobreni unutar države članice, a za koje je u toj državi članici izdao recept za pojedinoga imenovanog pacijenta, trebala bi, u načelu, postojati mo­gućnost medicinskog priznavanja takvih recepata i nji­hove uporabe u drugoj državi članici u kojoj su lijekovi odobreni. Priznavanje recepata iz drugih država članica ne bi trebalo imati utjecaj na bilo kakvu profesionalnu ili etičku obvezu koja bi ljekarnicima nalagala da odbiju izdati lijek na recept. Provedba načela priznavanja trebala bi se pojednostaviti donošenjem mjera potrebnih za zaštitu sigurnosti pacijenta i izbjegavanje zlouporabe ili nejasnoća u vezi s lijekovima. Priznavanje recepata trebalo bi se odnositi i na medicinske uređaje koji se propisno stavljaju na tržište u državi članici u kojoj će se uređaj izdavati na recept.


10. EUROPSKE REFERENTNE MREŽE

Europske referentne mreže mogu poboljšati dostu­pnost dijagnoza i pružanje kvalitetne zdravstvene zašti­te svim pacijentima čija zdravstvena stanja zahtijevaju određeno udruživanje sredstava ili stručnoga znanja, a mogu biti i središnje točke za medicinsku izobrazbu i istraživanje, pružanje informacija i procjenu jer su ute­meljene na dobrovoljnom sudjelovanju svojih članova. Pacijenti koji su oboljeli od rijetkih bolesti suočeni su s poteškoćama u potrazi za dijagnozom i terapijom kako bi poboljšali kvalitetu života i povećali očekivano traja­nje života, stoga je potrebno posvetiti posebnu pozornost liječenju rijetkih bolesti.Pružanje prekogranične zdravstvene zaštite upora­bom informatičkih i komunikacijskih tehnologija mogu ometati slobodno kretanje zdravstvene zaštite i prouzro­čiti dodatne rizike za zaštitu zdravlja. Znatno različiti i nepodudarni oblici i norme koriste se za prekogranično pružanje zdravstvene zaštite pomoću informatičkih i komunikacijskih tehnologija u EU, čime se stvaraju pre­preke tom načinu pružanja prekogranične zdravstvene zaštite i mogući rizici za zaštitu zdravlja. Države članice trebaju težiti funkcionalnom povezivanja sustava IKT.

Napredak medicinske znanosti i zdravstvenih teh­nologija predstavlja prilike i izazove za zdravstvene su­stave država članica. Suradnja na procjeni novih zdrav­stvenih tehnologija može pomoći državama članicama putem ekonomija razmjera i izbjegavanja dvostrukih poslova te može pružiti bolju osnovu za optimalnu upo­rabu novih tehnologija. Ta suradnja zahtijeva uključiva­nje svih nadležnih tijela svih država članica.

Treba istaći potrebu unaprijed postavljenih pravila i opća načela za nadzor izvršavanja provedbenih ovlasti Komisije od strane država članica, s tim da bi Komisija trebala biti ovlaštena donositi podzakonske akte u pogle­du mjera kojima bi se isključile posebne kategorije lije­kova ili medicinskih uređaja i priznavanja recepata kako je predviđeno u Direktivi. Posebno je bitno da Komisija obavi potrebna savjetovanja za vrijeme svojih pripremnih poslova, uključujući one na stručnoj razini. Točkom 34. Međuinstitucionalnoga sporazuma o boljem zakonodav-stvu, države članice potiču se da sastave vlastite tablice u kojima će biti prikazan, što je više moguće, odnos izme­đu ove Direktive i mjera prenošenja propisa EU u nacio­nalne propise te da ih objave. Europski nadzornik zaštite podataka također je iznio svoje mišljenje o prijedlogu ove Direktive. EU može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti, kako je navedeno u čl. 5. Ugovora o EU.

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.