*Dan liječnika: promišljanja prof. Poljaka o izboru naj-liječnika


Autor/Izvor: SUPRA

Objavljeno: 26.02.2015.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

*Dan liječnika: promišljanja prof. Poljaka o izboru naj-liječnika

Iako bi se prof. dr Željku Poljaku moglo prigovoriti da zagovara paternalistički odnos liječnika i pacijenta, da mistificira liječničku profesiju stavljajući je izvan vremena i prostora - njegova su promišljanja izuzetno zanimljiva te ih prenosimo

 

>Pogodite o kojem je liječniku riječ i tko ga je tako ocijenio?  „Bio je visok, otmjen i uvijek sr­dačan, gotovo očinski nas­trojen, jako pametan i bile smo s njim prija­teljice. Djecu je nježno milovao po glavi. Toli­ko je bio osjećajan da nam ni injekcije nije sam davao nego su to morale raditi sestre."  Riječ je o  krvoločnom „anđelu smrti", nacističkom liječniku dr. Josefu Mengeleu, a tako su ga ocijenile logorašice koje su mu u Aušvicu služile kao pokusni kunići, to jest one koje su preživjele njegove zločinač­ke pokuse na ljudima.

Neka ovaj podatak posluži kao uvod u naslovno pitanje, na koje se već dugo uporno pokušava naći odgovor, dakako, uza­lud. Uzalud zato jer odgovor nije moguće dati i svi su takvi pokušaji zapravo neznalački i diletantski, ponekad demagoški, čak i nepošteni.

Studenti zagrebačkog PMF-a (ne MEF-a!) smislili su projekt kako doznati koji je najbolji liječnik u Hrvatskoj. Već njihova pre­misa da je najbolji onaj koji je ljubazan i zna dobro organizirati posao pokazuje njihovu površnost jer su se time uglavnom ograničili na komunikativnost liječnika. Ona je doduše pacijentima važna, čak toliko važna da je  na zagrebačkome MEF-u osnovan cen­tar za komunikativne vještine, ali u medicin­skom smislu one jesu samo nešto poput placeba i jako nalik na ono što ekonomisti nazivaju marketingom. Istina, ima mnogo liječnika koji nikada nisu stekli komunikativnu vještinu i u tom se pogledu ne mogu mjeriti s nadriliječnicima kojima je to glavni adut. Osim toga, studenti su dio popu­lacije koja ima najmanje iskustva s liječnicima i stoga su najmanje kompetentni za ocjenji­vanje liječničkog posla.


Udruženje hrvatskih pacije­nata već desetak godina organizira izbor ,,naj-liječnika" godine... Naravno da se ni njihov izbor nije mogao temeljiti na kvaliteti rada liječnika  nego na doj­mu što ga liječnik ostavlja na medicinski neuke bolesnike, dakle na nečemu što je u biti šmin­ka i kozmetika.

Retoričko pitanje Udruzi hrvat­skih pacijenata i studentima PMF-a: Koliko biste bodova dodijelili dr. Mengeleu na osnovi spomenute ocjene preživjelih logorašica? Odgovor je lako naslutiti….

 

Liječnik koji pristaje na natjecanje za titulu naj-liječnika već se samim time diskvalificirao jer liječenje nije sportsko natjecanje 

Ako je cilj sportskog natjecanja pobijediti slabijega, sport je u etičkom smislu zapravo negativan jer mu je osnovni smisao dokazati drugome kako je lošiji od tebe.

 

Prosuđivanje liječnika od strane pacijenta na os­novi  ljubaznosti i srdačnosti, može biti samo marketinško umijeće liječnika koje djeluje poput placeba.

Većina će bolesnika kod anketiranja najviše bodova dati onom liječniku koji široke ruke daje bolovanja, recepte i uputnice po že­lji osiguranika. Tipična je ocjena koju svako­dnevno čujemo, a po kojoj laici svrstavaju liječnike na „dobre" i one druge: „Imam jako dobrog doktora, uvijek mi da sve što god ga tražim." Bolesnici većinom ne shvaćaju da „da­režljiv" liječnik nipošto nije dobar, jer ne daje iz svoga nego tuđega džepa. Štoviše, takva se darežljivost može usporediti s korumpiranošću (kupovanje simpatije na tuđi račun). Čak i bolesnici s velikim iskustvom mogu liječnika prosuditi samo površno, na os­novi njegove ljubaznosti i srdačnosti, što može biti samo marketinško umijeće koje, kao što smo već rekli, djeluje poput placeba.

 

Ne postoje pouzdana mjerila za spo­sobnost  liječnika a posebno ne za etičnost 

Izbor za naj-liječnika mogli bi objek­tivnije provesti sami liječnici, no i to je sumnjiv posao jer ne postoje pouzdana mjerila za spo­sobnost a posebno ne za etičnost, a ona je ne­izmjerno važnija od nasmiješenih lica koja pacijente toliko očaravaju.

Sramotan primjer trijažiranja hrvatskih liječnika po stručnosti je knjiga „Vodeći liječnici u Hrvatskoj" (Zagreb, 2004)

Kao primjer može poslužiti dosad jedini pokušaj trijažiranja hrvatskih liječnika po stručnosti, a koji je zavr­šio upravo sramotno. Riječ je o inače po obujmu monu­mentalnoj knjizi „Vodeći liječnici u Hrvatskoj" (Zagreb, 2004., oko osam tisuća biografija na 808 stranica, knjiga teška preko tri kilogra­ma!). Ona je sramotna po kriteriju kojim je pola hrvatskih liječnika proglašeno vodećima i uvršteno u knjigu, među njima i neki specijalizanti, dok su u drugoj polovici (oni koji „nisu vodeći" pa nisu uvršteni) mnogi šefovi odjela kod kojih se specijalizira. Ili još gore - u njoj su prešućena neka najuglednija imena, primjerice živući bivši predsjednici Hrvatskog liječničkog zbora i - koje li zloće ili gluposti! - na knjizi je istaknuto da izlazi u spomen 130-godišnjice Hrvatskog liječničkog zbora. Pokuša li, pak, netko u toj knjizi procijeniti kvalitetu liječnika po tome koliko je kome posvećeno tiskanih redaka, doći će do zaključka da je najbolji liječnik u Hrvatskoj - autor te knjige!

 

Test znanja kao objektivan pokazatelj za ocjenu kvalitete liječnika?

Misli li pak netko da bi objektivan kriterij mogao biti test znanja, i opet se vara. Svaki profesor medicinskog fakulteta dobro zna da marljivi student s mizernim IQ-om mo­že udžbenik naučiti napamet i stoga dobiti prolaznu ocjenu jer ispitivač po propisu smije ocjenjivati samo znanje, nipošto inteligenciju kandidata.

 

Postotak uspješnih ope­racija kao objektivan pokazatelj za ocjenu kvalitete liječnika?

Netko će pomisliti da je najlakše ocijeniti rad kirurga jer kao objektivan poka­zatelj može poslužiti postotak uspješnih ope­racija. I opet pogrešno, jer najbolji kirurzi obično rade najteže operacije, a s njima se ne može postići tako blistav postotak…Osim toga, kirurge obično pogrešno ocjenjujemo po ma­nualnoj spretnosti, brzini rezanja i šivanja, što je tek zanatski dio posla. Više bi ih trebalo ci­jeniti po onom dijelu njihova rada koji je naj­teži i sudbonosan, ali nije toliko atraktivan, a to su dijagnostika, indikacija i priprema za operaciju, dakle po intelektualnom a ne zanatlijskom dijelu posla.

 

Dijagnostička, indikacijska, tehnička, organizacijska, komuni­kativna ili neka druga sposobnosti kao  objektivan kriterij za ocjenu kvalitete liječnika?

Na kraju, po čemu ćerno onda li­ječnika cijeniti: po dijagnostičkoj, indikacijskoj, tehničkoj, organizacijskoj, komuni­kativnoj ili nekoj drugoj sposobnosti? Sve je to važno, ali ne i presudno jer bi možda na taj način dr. Mengele skupio najviše bodova. Bitno je ono što dosad nismo spomenuli, a to je etičnost ili - kako je to istaknuo papa Benedikt XVI. kao najvažniji element u ljudskim odnosima - coscienza (sav­jest). No kako savjest procijeniti?

 

Pitanje je, primjerice, je li hrabrost kirurga za operacij­skim stolom etički pozitivna ili negativna, jer posljedicu rizika ne snosi kirurg nego bolesnik. Slikovito rečeno, kad bih morao pod kirurški nož najprije bih se obratio dobrom dijagnostičaru, za operaciju bih potražio dobrog tehničara, ali bih vrlo rado da mu bar asistira kolega visokih moralnih vrlina.

Za postoperativnu pak brigu žarko bih želio strpljivog i brižnog kolegu koji nije zaljubljen u skalpel i koji ne smatra da je naoko dosadan i neatrak­tivan postoperativni posao sporedan i balas-tan.

Nema kirurga u kojem bi sve te osobine bile podjednako i trajno visoko zastupljene.

 

Ako netko baš insistira na izboru najliječnika, postupak beatifikacije smio bi započeti tek na kraju njegove karijere, na te­melju sveukupnoga životnog djela, inače se lako može dogoditi da kandidat izgubi aure­olu nakon kakve pogreške, jer nepogrešivog čovjeka nema.

Možda bih zato kao primjer „naj-liječnika" izabrao pokojnog dr. Ivana Šretera (1951 -1991) iz Pakraca koji je bez krzmanja pohitao na poziv bolesnika u selo Bučje, premda je znao da je Bučje gnjusno leglo četnika kojima je bio hobi kopanje ljudskih očiju. Šreter je svoju humanost platio glavom i ni grob mu se ne zna jer amnestirani zločinci ni danas „ništa ne znaju i ništa nisu vidjeli".

 

Možda se „naj-liječnik" krije medu onim skromnim i tihim kolegama koji se ničim ne ističu, na primjer liječnik koji se jedva drži na nogama, gripozan je i febrilan, a ipak ide u kućni posjet nekome tko je čak lakše bolestan od njega.

 

Možda je „naj-liječnik" onaj koji ris­kira da ga osiguranik ostavi i odabere „boljeg" liječnika koji če mu dati ono na što nema pra­vo makar time nanosi štetu zdravstvenom fon­du (npr. bolovanje bez osnova) ili štetu samo­me bolesniku (npr. davanje antibiotika za sva­ku sitnicu).

Možda nije „naj-kirurg" koji najbo­lje operira nego koji je toliko savjestan da kod operacije ne prelazi granicu svojih sposob­nosti, jednom riječju, onaj liječnik koji ima vi­soko razvijenu savjest. Samo kako je prepoz­nati?

 

Zaključak? Manimo se jalova posla jer nema takvoga testa kojim bi se mogla mje­riti savjest i ne zavaravajmo se komunikativ­nom sposobnošću kojom se nedostatak sa­vjesti lako može maskirati!< (*** prof. dr. Željko Poljak, Lječničke novine br 100,  6/2011.  )

 

 

 

*H r v a t s k i   d a n   l i j e č n i k a

obilježava se u spomen na 26. veljače 1874. godinu, kada je osnovan Hrvatski liječnički zbor kao osma liječnička udruga u Europi, s ciljem unapređenja medicinske struke.

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.