Arsen Dedić - sjećanje na pokojne velikane i zahvalnost djelu koje su ostavili zajednici


Autor/Izvor: Izvor

Objavljeno: 30.10.2015.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

Arsen Dedić - sjećanje na pokojne velikane i zahvalnost djelu koje su ostavili zajednici

Blagdan je sjećanja na one koji su otišli s ovoga svijeta. Tom prigodom prenosimo tekst/izvadak iz kolumne “Kratki espresso“ koji je napisao Nino Raspudić o velikanu naše kulture Arsenu Dediću. Objavljeno u Večernjem listu/Obzor 20150821

 

U kulturi poput suvremene zapadne, koja potiskuje svijest o neuklonjivoj smrtno­sti, u izjavama uglednika i u komentarima anonimaca na društvenim mrežama dominiraju izrazi šoka i nevjerice, kao da je strašno i neviđeno to što je u 78. go­dini umro čovjek koji je sam za sebe odavno ironično govorio kako mu već teče odjavna špica. Ljudi ustva­ri plaču nad sobom i nepri­hvaćanjem vlastite smrtno­sti. Arsen Dedić nadmašio je prosječan muški životni vijek. Pavlovski rečeno, do­bar je boj bio, trku završio, vjeru sačuvao, njegoševski - imao se rašta i roditi. Umje­sto cendranja, primjerenije je smrt velikana iskoristiti za racionalno prisjećanje i izražavanje zahvalnosti na djelu koje je ostavio zajed­nici. Arsenu je nakon prve "odjavne špice", za koju se činilo da je počela 2004., transplanta­cijom jetre produžen život. Koliko je situacija tada bila kritična, svjedoči činjenica da je HTV pripremio emisiju koju smo gledali i sada, kada je "odjavna špica", nažalost, bila prava. U talijanskom novinarskom žargonu una­prijed napisane nekrologe za velikane nazivaju "kro­kodilske suze".

 

"Krokodilske suze" za Arsenom već su 2004. bile izvađene iz ladica kada je, tim čudom moderne medi­cine, koje nedovoljno cijeni­mo, dobio još 11 i pol godina života. Operacija u Padovi uspjela je i već se otpisani Arsen vratio…

 

Transplantacija u Arseno­vu slučaju nije bila samo bi­ološko produžavanje bolne i isprazne starosti, već dar Božji, jer je zahvaljujući njoj još čitavo desetljeće stva­rao, nastupao, djelovao i djedovao - tj. igrao ulogu koja mu je u starosti bila najdraža i najvažnija - uži­vao u rastu svojih unuka…

 

Talent poput njegova čude­sno je rijedak, pogotovo u sretnom spoju s puno rada i za kreativnost pogodnih ži­votnih okolnosti, od emotiv­nih lutanja dok se za to ima višak energije u mladosti do obiteljske stabilnosti u zre­losti i starosti.

Arsen je ispu­njavao naš svijet smislom i ljepotom, pomogao je sluša­teljima i čitateljima sublimi­rati emocije koje većini ljudi ostanu poluprerađene pa se raznježe ili rasplaču tek uz pravu pjesmu, koja im dođe kao vodič do vlastita srca.

 

Proširivao je hrvatski jezik i davao mu novo dostojan­stvo. Estetski nas je odgajao od ranih dana, od pjesmica u vrtiću, preko glazbe za dječje filmove i najznačajni­je naše serije pa do kazališ­nih predstava i svog glavnog opusa šansonijera i pjesnika. Od najave za emisiju "Male tajne velikih majstora kuhi­nje" pa do "Vlaka u snijegu", sve što sam upijao kao dijete uglazbio je Arsen.

U svom radu uspijevao je biti širok (od glazbe za kuli­narsku emisiju i dječji film, do "ozbiljne" poezije), a da pritom zadrži i dubinu i slo­jevitost, silno produktivan, a da ne žrtvuje kvalitetu (nađite mi jedan pogrešan ton, govorio je, a možemo isto dodati za banalnu rimu ili loš stih). Bio je emotivan, ali ne i patetičan, ironičan i ciničan, ali ne i destruktiv­no sarkastičan, vrlo mode­ran i otvoren novim medi­jima (prije svega televiziji), ali i konzervativan u smislu njegovanja tradicije.

Arse­nov svijet pun je modernih, često i naizgled banalnih motiva, kao što su željezni­ca, kino, bife, konobar, izbor za miss i sl., ali i žive spone s tradicijom hrvatske knji­ževnosti, od Ujevića do kaj­kavskih pjesama.

Uza sve druge sretne Arsenove sin­teze ističe se ona Medite­rana i Kontinenta. Postalo je opće mjesto reći kako je Arsen južnjacima otkrivao čaroliju Zagreba, no on je nije samo otkrivao, već do­brim dijelom i stvarao. Nakon pjesama za djecu, gdje se temeljno oblikuje ukus, a među kojima se isti­če Bubamarac kao apsolut­ni favorit, Arsen nas je pre­uzimao kao TV gledatelje. Od divne glazbe za serijal "Jedrima oko svijeta", u vri­jeme kada nismo sve imali na dlanu preko Google Eartha, nego je svijet još bio začaran i daljina egzotična, preko nostalgične i nježne uvodne teme u "Prosjake i sinove", kao kontrapunkt grubosti prikazanog svije­ta, koji se smekšava tek na kraju, do otmjene drama­tičnosti glazbe za Glembajeve, Arsen Dedić dao je presudnu glazbeno-emotivnu podlogu nizu genera­cija TV gledatelja...

 

Oni koji jednostavno kažu "Arsen je institucija", ne­svjesni što govore, ustvari pogađaju bit. Ono što nam kronično nedostaje su sta­bilne institucije. Nešto što je iznad partikularnog volun­tarizma, trenutačnih hirova i proizvoljnosti i što je općeprihvaćeno kao društvena vrijednost. Reakcije nakon Arsenove smrti pokazuju da je u svojoj domeni bio upra­vo to. On je neupitno nacio­nalno dobro, poput Plitvič­kih jezera ili međimurske gibanice. Otkako znam za sebe, takav je i tu je, u tom smislu jedino je čudno da Arsen prestaje, pa bilo to sa 78 ili 108 godina.

Neizbježan Arsenov fizički odlazak prilika je za novo oživljavanje i recep­ciju njegova djela, ali i pro­mišljanje njegova vremena. Rođen 1938., pripada ge­neraciji za čijeg se života svijet dramatično mijenjao. U dobu često traumatične modernizacije, u životnom luku njegove generacije, gdje te rodi nepismena maj­ka, u desetljeću i zemlji u kojoj, kako svjedoči Rudolf Bičanić u potresnoj knjizi "Kako živi narod", četiri petine ljudi nema svoj kre­vet, do Facebook-žalovanja 2015. u vrijeme trenutačne dostupnosti kompletnog glazbeno-pjesničkog opu­sa u svakom kraju svijeta, utješna je pomisao da glaz­beno i jezično nismo stablo bez korijena, već da je sve te tijekove, promjene, lomo­ve, boli, osobne, obiteljske, društvene, civilizacijske naš čovjek uspijevao sublimira­ti u viši sklad i ljepotu.
 
Arsen Dedić zvučno je, emo­tivno i jezično podmazivao naš škripavi, tvrdi svijet pri čemu je nepovratno popra­vio sluh onima koji su ga htjeli čuti.

Posebna priča bio bi motiv provincije u Arsenovoj poeziji. Slavni "Posljednji tango u Đevrskama" nikada nisam in­terpretirao kao tomićevsko ruganje provinciji, nego kao ironično iskazanu simpatiju prema tragičnom heroizmu ljepotice iz Piramatovaca i njenom nastojanju da se izdigne iz svijeta oličenog u grotesknom provincijalnom natjecanju za miss.

O njegovu blagotvornom umjetničkom djelovanju na okolinu možda najbolje svjedoče brojni dueti. Pre­slušavajući ih danas, fasci­nira prije svega to kako je svoje kolege činio boljima. Među duetima bilo je i onih s pjevačima koje sam ranije smatrao bezveznima, a ko­ji su uz Arsena doživljavali preobražaj, kao da je Mae­stro nekim čudom osvjetlja­vao njihove dotad neviđene najbolje strane. Što reći na kraju nego: Arsenova magi­ja čak je Burnaća pretvara­la u zlato. (Izvor:  Arsen, Maestro, djed i čarobnjak/ Večernji list/Obzor 20150821,  izvod iz kolumne N. Raspudića) 

 

 

*)SVI SVETI  i DUŠNI DAN, blagdani sjećanja na one koji su otišli s ovoga svijeta

Dva su dana u godini, 1. i 2. studenoga,  Svi sveti i Dušni dan - kada se po kršćanskoj tradiciji koju prihvaćaju i mnogi nekršćani - u duhu posebno povezujemo sa svojim pokojnicima i podsjećamo na vlasti­tu smrtnost i prolaznost. Na blagdan Svih svetih prisjećamo se naših najmilijih koji više nisu među nama, a groblja i posljednja počivališta postaju mjesta naše zahvale i prisjećanja.

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.