BoliMe: Pričamo o mentalnom zdravlju, Mihael Kozina


Udruga BoliMe: Mihael Kozina, dipl. psiholog, V. gimnazija u Zagrebu i doc. dr.sc. Miranda Novak, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu

Autor/Izvor: SUPRA

Objavljeno: 10.10.2018.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

BoliMe: Pričamo o mentalnom zdravlju, Mihael Kozina

Danas, na *Svjetski dan mentalnog zdravlja objavljen je video uradak „Pričamo o mentalnom zdravlju (1/6)“  Riječ je o prvom u nizu od 6 videa o mentalnom zdravlju, koji će se objavljivati jednom  tjedno a donose zanimljive, razumljive i pristupačne razgovore sa stručnjacima o ovoj delikatnoj temi.

Šestodijelni serijal „Pričamo o mentalnom zdravlju“ je nastao u suradnji **Grada Zagreba i udruge BoliMe te poručuje mladima kako je važno razgovarati o emocijama.  Film odgovara na pitanje – Zašto je normalno reći kada te boli zub, ali je nelagodno reći da se osjećaš tužno?

 

 

BoliMe: Pričamo o mentalnom zdravlju - epizoda 1/6, objavljena 10.10.2018.

 

Razgovaraju:

  • Mihael Kozina, dipl. psiholog zaposlen u V. gimnaziji u Zagrebu
  • Adrian Pezdirc, glumac i aktivist 

Osmislili:

  • Marina Vitković,
  • Adrian Pezdirc,
  • Draga Komparak,
  • Judita Gamulin

Redateljica:  Judita Gamulin

 

U prvom videu  riječ je o  pozitivnim i negativnim osjećajima, očekivanjima i predrasudama s kojima se svi susrećemo kada je u pitanju mentalno zdravlje.

 

Što je to mentalno zdravlje?

Mentalno zdravlje je neodvojiv dio cjelokupnog zdravlja. Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja… Prije svega važno je da pojedinac živi punim plućima da može iskoristit sve svoje potencijale, da se osjeća adaptirano na sve ono što život donese…Moj psihoterapeut je znao reći: znak je da netko ne funkcionira kad ne može plaćati račune… možda zvuči hladno i banalno ali je točno.

 

Zašto se bojimo razgovarati o mentalnom zdravlju (bolesti), od kuda strah? Ljudi  lakše pričaju o tome kako idu na kolonoskopiju primjerice – što je puno privatnije, nego pričati o osjećajima koji su neko opće stanje. Otkud ta autostigma kad je riječ o mentalnom zdravlju (bolesti)?

Čini mi se da je jedan od uzroka - crno bijeli pogled na zdravlje. Ili si dobro ili si loše. A onda kad si loše, kao da ljudi imaju osjećaj da je to zauvijek… da je to slabost, da  si slabić, da ti nema  pomoći…Ako zatražiš pomoć kod nekog stručnjaka za mentalno zdravlje – psihijatra, psihologa, psihoterapeuta - lud si, s tobom nešto nije u redu, s tobom je  gotovo, nema ti pomoći… Na to se ne gleda kao kad imaš  karijes. Tada popraviš zub i nemaš više problem…K tome, nedostaje nam edukacije,  razgovora o tome što je mentalno zdravlje, koliko je ono važno i kako utječe na našu kvalitetu života.

 

U zadnje vrijeme kao da se sve vrti oko imperativa sreće?

Sreća je samo jedna od emocija i to vrlo kratka…Moraš biti sretan. Ako nisi sretan, nešto nije u redu s tobom…To je uvrnuto! Pritisak sreće, imperativ sreće, jako loše utječe na sve nas. Jer zdrava osoba ima cijeli spektar emocija a sreća je samo jedna od njih…Bazično mentalno zdrava osoba je ona koja proživljava cijeli spektar emocija. Svaka emocija ima svoju funkciju. Ako nešto i nekoga izgubimo, tuga je sasvim prirodna…ta emocija nam služi kao resurs da taj gubitak uopće možemo integrirati u naš život.

 

S kojim  se pitanjima i problemima današnja generacija učenika javlja školskom psihologu  ili u savjetovalištu za mlade? Koje je najveće pitanje s kojim dolaze i da li se opće usude pitati?

Generalno, kod mladih ljudi je jako veliki pritisak na uspjeh…Taj strah  da neće zadovoljit očekivanja: svoja, roditeljska i očekivanja okoline. A ta očekivanja uopće ne moraju biti izrečena!  Svi mi u glavi možemo sami stvoriti pritisak koji uopće nismo provjerili… pa od tog pritiska može početi puno anksioznih smetnji…

 

Kao da se  mlade odgaja: imate sve, trebali bi biti zahvalni,  živite bolje no roditelji.. Kao da mladi nemaju pravo osjetiti  nezadovoljstvo, tugu, biti nesretni?

Druge su zemlje otišle dalje od nas u obrazovanju o važnosti emocija, mentalnog zdravlja. Tamo se može zastati u životu i uzet si pauzu… Kod nas kao da mladi nemaju prostora i prava pogriješiti…K tome čini mi se da mi često zanemarimo činjenicu da je kod nas relativno nedavno bio rat. To je velika trauma za cijelo područje. Roditelji današnjih mladih ljudi - ta generacija je direktno bila uključena u rat, ima oboljelih od PTSS-a. Društvo nam je prilično nestabilno a što je veća nestabilnost, to više odemo u kontrolu. Kod nas roditelji zauzimaju stav: da bi  uspio samo je jedan put. To je škola, obrazovanje. Tu nema pogreške, sve mora ići po redu. I onda tu mladi jako osjete pritisak, fali im da ih se doživi i vidi kao osobe.

 

A ja kao osoba koja radi u školi, mislim da upravo škole jesu (ili bi trebale biti) najsigurnija mjesta za mlade ljude za istraživati: između ostaloga i kako doživjeti neuspjeh i nakon toga naučiti kako se nositi s tim kad se doživi neuspjeh. Steći  kapacitet, naći mentora, modeliranje…. Jer najgore što se može doživjeti u školi je loša ocjena.

 

Umijeće življenja - mentalno je zdravlje i način na koji se nosimo s onim što život donosi

Roditelji znaju u odgoju govoriti djeci: Nemoj pokazivati emocije. Ako pokazuješ emocije, mislit će da si slab, iskoristit će te  i povrijediti…Ili se to nažalost dogodi kroz život:netko nas povrijedi, osjećamo se loše i onda se zatvorimo, kao da smo anestezirani… Ali je problem u tome što se tada ne anesteziramo samo za teške emocije, nego kompletno. Tada kao da prolazimo kroz život tako da ga samo promatramo a u biti život ne živimo .. I takav pojedinac je funkcionalan, može živjeti…Ali  ne proživljava život  u punini, ne proživljava sve što život donese.

Generalno, što se više povlačimo u sebe,što smo više u glavama, dajemo prostor mislima i sve smo anksiozniji. Problem nastaje kad se zakočimo, uhvatimo za neku misao i počnemo oko toga ruminirati, ponavljati. Uhvatimo se za neku priču koja nije u kontaktu s realitetom.

 

A da bi bili  u kontaktu s realitetom, trebamo se  fokusirati na to da upotrijebimo informacije koje nam dolaze kroz osjetila, osjećaje. Da budemo ovdje, da budemo što više prisutni…da budemo u kontaktu s onim što zaista osjećamo a ne što mislimo. Jer misli mogu pokrenuti čitav taj mehanizam anksioznosti koji onda može prerasti u panični napadaj: gotovo je, imam problem s disanjem, gušim se, umirem… A u takvoj situaciji pomaže jedino da se fokusiramo na osjećaje: što to ja uistinu vidim, što ja to uistinu čujem, što ja to dodirujem…Dakle na taj način da budemo u kontaktu s onim što zaista osjećamo a ne što mislimo. (Izvor: video Pričamo o mentalnom zdravlju (1/6)

 

 

*Svjetski dan mentalnog zdravlja

Od 1992. godine, na dan 10. listopada, provode se brojne javnozdravstvene kampanje i druge aktivnosti u više od stotinu zemalja širom svijeta i to uz  potporu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) te u organizaciji Svjetske federacije za mentalno zdravlje (WFMH). Cilj obilježavanja ovog Dana je podizanje svijesti o problemima mentalnog zdravlja, poticanje otvorene rasprave o ovoj temi te veće ulaganje u prevenciju i liječenje mentalnih bolesti. Važna je i povezanost mentalnog zdravlja i nastanka kroničnih bolesti (dijabetesa, raka, kardiovaskularnih bolesti, respiratornih bolesti i debljine). Izvor: http://www.who.int/mental_health/world-mental-health-day/en/

 


**Grad Zagreb je osigurao mjesto na kojem mladi i njihovi roditelji mogu potražiti pomoć ili dobiti odgovore na pitanja o mentalnom zdravlju: CENTAR ZA ZDRAVLJE MLADIH - Dom zdravlja Zagreb Istok, Heinzelova 62 a

 

 

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.