Reforma zdravstva - fikcija ili stvarnost?


Autor/Izvor: Jasna Lesički, časopis Senior 260311

Objavljeno: 12.06.2011.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

Reforma zdravstva - fikcija ili stvarnost?

Sjedim u čekaonici i sa zebnjom sve više shvaćam da su nepovratno propali svi moji radni dogovori za danas, jer ono što je trebalo trajati pola sata eto već traje sat i pol s neizvjesnim ishodom

 

Paralelno s nastankom hrvatske države započeo je i reformski proces našega zdravstva…Preciznije 1995. donošenjem novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti urušen je u zajednici utemeljen model zdrav­stvene skrbi poznat pod nazivom „Štamparov model", te je stvoren novi, visoko centralizirani i samo rijetki_kažu efikasni sustav. Uvidjevši neke očigledne  slabosti tog sustava, u zadnje vrijeme ponovno se različi­tim reformskim pokušajima nastoje decentralizirati pojedini njegovi se­gmenti zdravstvenog sustava, …pa sada imamo pomalo ne­običnu kombinaciju sustava socijalne solidarnosti s elementima neoliberalnog koncepta „tržište iznad svega",…. stalan sukob etike i suvremenog managementa i  još koješta drugo.

Hrvatska troši  oko 8% BDP-a za zdravstvenu zaštitu svojih građana što je prosjek i većine zemalja Eu­ropske unije. Otprilike oko 1,5 mi­lijuna hrvatskih građana redovno uplaćuje doprinose za zdravstvo u visini 15 % svojih prihoda. Tu su i prihodi iz dopunskog osiguranja, kao i otvorena mogućnost dodatnog i pri­vatnog zdravstvenog osiguranja.

Mali čovjek u raljama velikog sustava

Nevezano uz rezultate pojedinih anketa o kvaliteti i zadovolj­stvu pružanih zdravstvenih usluga, u ovom velikom sustavu često sam svjedočila situacijama i doživlja­vala povredu vlastitog osjećaja za pravdu. Uzrečica „imati vezu ili osigurati novac" i nadalje je veoma aktualna. Kao potencijalnog pacijenta i kao osobu koja je u dodiru s oso­bama koje često trebaju zdravstve­ni vid skrbi)  imam nekoliko velikih dvojbi….

Prva se odnosi na etičku dimenziju situacije koja je liječnicima omo­gućila najam zdravstvenih prostora i opreme za obavljanje privatne prakse, druga se odnosi na legalizaciju  dopunskog rada liječnika u privatnim klinikama, a treća dvojba vezuje se uz velik broj liječnika u politici   i njihov nedvojbeno velik utjecaj na kreiranje političkih odluka širokog raspona.

Ništa manje dvojbeno nije ni razmišljanje o neprikosnovenosti „hrvatskog pravila" po kojem su ravnatelji svih bolnica u Hrvatskoj isključivo liječnici. Nisu li oni tada u direktnom sukobu interesa kada kao ravnatelji odlučuju kako će se distribuirati novčana sredstva po odjelima na kojima ih opet troše kao liječnici? Kako tu eliminirati pristranost i radi li se stvarno o objektiv­nom zdravstvenom managementu koji  racionalno  troši  prikupljena  sredstva građana?

S druge strane, ozbiljno se govori o nedovoljnom broju liječnika u nas. Nepristrano gledajući, liječnička je profesija sve više izložena kritičkim očima javnosti i često je tema senzacionalističkih natpisa u medijima. Previše često i ponekad sasvim neopravdano od liječnika očekujemo čuda. U očuvanju profesionalnog i osobnog integriteta liječnici se pro­tiv toga mogu jedino boriti posezanjem za alatima osiguranja kao što je uvođenje sustava takozvane de­fenzivne medicine koja je karakteri­zirana ordiniranjem mnoštva, često i nepotrebnih pretraga i specijalistič­kih zahvata.

Paralelno s time, liječnici su isto­dobno izloženi kontinuiranim pritiscima administracije o smanjivanju troškova liječenja, što zapravo dovodi  do krize profesije i dugoročne nestabilnosti cijelog sustava koji, samo za plaće svojih djelatnika tro­ši oko 70% svih sredstava. Ovo su sve preteška pitanja i ne znam pravi odgovor na njih ali ću vam prenijeti neka svoja nedavna iskustva pa pro­cijenite sami kakav nam je sustav o kojemu vitalno ovisimo.

Šalterska posla

Dakle, stjecajem okolnosti treba­la sam obaviti manji medicinski zahvat u tzv. regionalnoj anesteziji (tako je pisalo na uručenim mi do­kumentima za potpisivanje informi­ranog pristanka) i za to sam trebala obaviti sijaset različitih zdravstve­nih pretraga, u najmanju ruku kao da idem na veoma sofisticiranu ope­raciju. I tako sam pomalo zbunjeno pri­hvaćajući hrpu uputnica započela svoju avanturu po zagrebačkim bol­nicama i laboratorijima.

Iako sam nastojala većinu pretraga obaviti u svoje slobodno vrijeme, to mi je uspjelo samo s RTG-om, jer većina laboratorija i službi radi isključivo ujutro !!!!  No na rentgenu su mi na moj ponovljeni upit kada mogu doći po nalaze prilično drsko odgovorili: „Rekla sam vam već, samo od 13 do 14 sati". Dakle, opet u radno vrije­me. I točka. Nastojite li biti odgo­voran zaposlenik i izostanke s posla svesti na minimum, onda se primje­rice za vađenje krvi morate pojaviti u Domu zdravlja odmah iza portira, dakle, prije sedam, što vam garanti­ra da ćete doći na red među prvima, ali tek iza pola osam.

Do tada traju  pripreme za posao koje uključuju tradicionalno ispijanje jutarnje kave  ili „pauzu prije napornog radna“ kako sam ju kasnije definirala. One su u pravilu redovite u svim zdravstvenim i javnim institucijama  i govore nam kako zaposlenici u tom sektoru rade dnevno 1 sat manje ili samo 35 sati tjedno. Tu svakako pribrojite uobičajene privatne telefonske razgovore i slanje SMS-ova koji se uredno odvijaju vama pred nosom dok, primjerice, strpljivo čekate svoj red pred šalte­rom da vas upišu u protokol.

Dakle  taj „šalter" s ponegdje zamagljenim, staklenim vratašcima koja se kliznim mehanizmom odškrinu tek toliko da bi se prihvatila uputnica i eventual­no dao neki suvisli odgovor na vaše uporno inzistiranje, postala su objekt, moje najveće netrpeljivosti. Kontaktirala sam mnoge osobe iz  moje blizine koje su putovale svije­tom i manje više svi su izjavljivali da se ne sjećaju nikakvih šaltera. Ti šalteri  nedvosmisleno postavljaju  granicu, dijele nas na njih i na nas;  na njih koji nam pružaju uslugu i na nas koji ju trebamo. U kulturnom svijetu to bi nazvali  „diskriminacijom", a kod nas je to prihvatljivo. I sretni smo kada nam tajnoviti  „šalterski službenici" naj­češće preko volje izdiktiraju pone­kad nejasne službene upute i još se s čuđenjem pitaju zašto se nerviramo kada nas za neku složeniju pretragu naruče tek za nekoliko mjeseci.

Šalterska posla - II. dio

Sjedim u čekaonici jedne zagrebač­ke bolnice, na crveno obojenim plastičnim stolicama, pogleda uprtog u raspetog Isusa na zidu koji me s ne­običnom tugom promatra iz svojeg kuta, tik do novomontiranog automa­ta za kavu. S druge strane zida je pro­zor kojim se otvara vidik na dotrajalu drvenu konstrukciju nečega za što se nadam da je samo skladište tehničkog i otpisanog materijala. Ostakljena reklama „Zvijez­da" maslinova ulja pokušava nas osvijestiti o zdravoj prehra­ni, valjda kon­zumacijom jef­tinog maslinova ulja iz uvoza. U središnjem pro­storu i fokusu svih prisutnih  nalazi se šalter za upis pacijenata.

Mimo mene i skupine strplji­vih pacijenata (upravo konstatiram da smo svi naručeni u isto vrijeme, dakle točno u 8 sati) užurbano promiču „.kroksice" šarenih cvjetnih uzoraka. I dok tako zapažam nevažne detalje koji mi razbijaju monotoniju čekanja, sa zebnjom sve više shvaćam da su nepovratno propali svi moji radni dogovori za danas, jer ono što je trebalo trajati pola sata eto već traje sat i pol s neizvjesnim ishodom. Čekao­nicom su se ponovno prošetale pla­stične sandale s cvjetnim uzorkom, ovaj put gurajući kolica s pacijen­tom. U prolazu se iznenada pojavio liječnik u tradicionalnom bijelom mantilu s obaveznim slušalicama oko vrata, neprikosnoveno zavladavši prostorom svojom intelektu­alnom i položajnom superiornošću. Uskoro su se cvjetaste kroksice još jednom prošetale hodnikom i jedno­lično nam je priopćeno kako upravo sada počinje liječnička sastanak i da moramo još pričekati.

Da sam bar ponijela nešto za či­tanje. Posuđujem novine od mlade dame koja je u pratnji teško pokret­nog čovjeka, ali zaboravila sam na­očale pa samo prelistavam sadržaj. Usput se pitam je li „Zagreb parking" i nadalje onako efikasan kao zadnjih nekoliko mjeseci u mojem kvartu.U tom slučaju ovo će čekanje iz­gubiti svaki logičan i bilo kakav smi­sao i koštat će me puno više nego da sam taj pregled dogovorila u nekoj privatnoj poliklinici.Konačno, šalter se ponovno otva­ra. Prozivaju moje ime i radosno se odazivam. Ulazeći u skromno opremljenu ordinaciju s prastarom pisaćom mašinom na pretrpanom radnom stolu potiskujem sve loše emocije i pokušavam zaboraviti propuštene obaveze, izgubljeno vri­jeme, nepropisno parkirani auto u susjednoj ulici.  Ipak, zdravlje je u pitanju, zar ne?

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.