Reforma zdravstva - fikcija ili stvarnost?





Autor/Izvor: Jasna Lesički, časopis Senior 260311
Objavljeno: 12.06.2011.
Ključne riječi:
Reforma zdravstva - fikcija ili stvarnost?
Sjedim u čekaonici i sa zebnjom sve više shvaćam da su nepovratno propali svi moji radni dogovori za danas, jer ono što je trebalo trajati pola sata eto već traje sat i pol s neizvjesnim ishodom
Paralelno s nastankom hrvatske države započeo je i reformski proces našega zdravstva…Preciznije 1995. donošenjem novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti urušen je u zajednici utemeljen model zdravstvene skrbi poznat pod nazivom „Štamparov model", te je stvoren novi, visoko centralizirani i samo rijetki_kažu efikasni sustav. Uvidjevši neke očigledne slabosti tog sustava, u zadnje vrijeme ponovno se različitim reformskim pokušajima nastoje decentralizirati pojedini njegovi segmenti zdravstvenog sustava, …pa sada imamo pomalo neobičnu kombinaciju sustava socijalne solidarnosti s elementima neoliberalnog koncepta „tržište iznad svega",…. stalan sukob etike i suvremenog managementa i još koješta drugo.
Hrvatska troši oko 8% BDP-a za zdravstvenu zaštitu svojih građana što je prosjek i većine zemalja Europske unije. Otprilike oko 1,5 milijuna hrvatskih građana redovno uplaćuje doprinose za zdravstvo u visini 15 % svojih prihoda. Tu su i prihodi iz dopunskog osiguranja, kao i otvorena mogućnost dodatnog i privatnog zdravstvenog osiguranja.
Mali čovjek u raljama velikog sustava
Nevezano uz rezultate pojedinih anketa o kvaliteti i zadovoljstvu pružanih zdravstvenih usluga, u ovom velikom sustavu često sam svjedočila situacijama i doživljavala povredu vlastitog osjećaja za pravdu. Uzrečica „imati vezu ili osigurati novac" i nadalje je veoma aktualna. Kao potencijalnog pacijenta i kao osobu koja je u dodiru s osobama koje često trebaju zdravstveni vid skrbi) imam nekoliko velikih dvojbi….
Prva se odnosi na etičku dimenziju situacije koja je liječnicima omogućila najam zdravstvenih prostora i opreme za obavljanje privatne prakse, druga se odnosi na legalizaciju dopunskog rada liječnika u privatnim klinikama, a treća dvojba vezuje se uz velik broj liječnika u politici i njihov nedvojbeno velik utjecaj na kreiranje političkih odluka širokog raspona.
Ništa manje dvojbeno nije ni razmišljanje o neprikosnovenosti „hrvatskog pravila" po kojem su ravnatelji svih bolnica u Hrvatskoj isključivo liječnici. Nisu li oni tada u direktnom sukobu interesa kada kao ravnatelji odlučuju kako će se distribuirati novčana sredstva po odjelima na kojima ih opet troše kao liječnici? Kako tu eliminirati pristranost i radi li se stvarno o objektivnom zdravstvenom managementu koji racionalno troši prikupljena sredstva građana?
S druge strane, ozbiljno se govori o nedovoljnom broju liječnika u nas. Nepristrano gledajući, liječnička je profesija sve više izložena kritičkim očima javnosti i često je tema senzacionalističkih natpisa u medijima. Previše često i ponekad sasvim neopravdano od liječnika očekujemo čuda. U očuvanju profesionalnog i osobnog integriteta liječnici se protiv toga mogu jedino boriti posezanjem za alatima osiguranja kao što je uvođenje sustava takozvane defenzivne medicine koja je karakterizirana ordiniranjem mnoštva, često i nepotrebnih pretraga i specijalističkih zahvata.
Paralelno s time, liječnici su istodobno izloženi kontinuiranim pritiscima administracije o smanjivanju troškova liječenja, što zapravo dovodi do krize profesije i dugoročne nestabilnosti cijelog sustava koji, samo za plaće svojih djelatnika troši oko 70% svih sredstava. Ovo su sve preteška pitanja i ne znam pravi odgovor na njih ali ću vam prenijeti neka svoja nedavna iskustva pa procijenite sami kakav nam je sustav o kojemu vitalno ovisimo.
Šalterska posla
Dakle, stjecajem okolnosti trebala sam obaviti manji medicinski zahvat u tzv. regionalnoj anesteziji (tako je pisalo na uručenim mi dokumentima za potpisivanje informiranog pristanka) i za to sam trebala obaviti sijaset različitih zdravstvenih pretraga, u najmanju ruku kao da idem na veoma sofisticiranu operaciju. I tako sam pomalo zbunjeno prihvaćajući hrpu uputnica započela svoju avanturu po zagrebačkim bolnicama i laboratorijima.
Iako sam nastojala većinu pretraga obaviti u svoje slobodno vrijeme, to mi je uspjelo samo s RTG-om, jer većina laboratorija i službi radi isključivo ujutro !!!! No na rentgenu su mi na moj ponovljeni upit kada mogu doći po nalaze prilično drsko odgovorili: „Rekla sam vam već, samo od 13 do 14 sati". Dakle, opet u radno vrijeme. I točka. Nastojite li biti odgovoran zaposlenik i izostanke s posla svesti na minimum, onda se primjerice za vađenje krvi morate pojaviti u Domu zdravlja odmah iza portira, dakle, prije sedam, što vam garantira da ćete doći na red među prvima, ali tek iza pola osam.
Do tada traju pripreme za posao koje uključuju tradicionalno ispijanje jutarnje kave ili „pauzu prije napornog radna“ kako sam ju kasnije definirala. One su u pravilu redovite u svim zdravstvenim i javnim institucijama i govore nam kako zaposlenici u tom sektoru rade dnevno 1 sat manje ili samo 35 sati tjedno. Tu svakako pribrojite uobičajene privatne telefonske razgovore i slanje SMS-ova koji se uredno odvijaju vama pred nosom dok, primjerice, strpljivo čekate svoj red pred šalterom da vas upišu u protokol.
Dakle taj „šalter" s ponegdje zamagljenim, staklenim vratašcima koja se kliznim mehanizmom odškrinu tek toliko da bi se prihvatila uputnica i eventualno dao neki suvisli odgovor na vaše uporno inzistiranje, postala su objekt, moje najveće netrpeljivosti. Kontaktirala sam mnoge osobe iz moje blizine koje su putovale svijetom i manje više svi su izjavljivali da se ne sjećaju nikakvih šaltera. Ti šalteri nedvosmisleno postavljaju granicu, dijele nas na njih i na nas; na njih koji nam pružaju uslugu i na nas koji ju trebamo. U kulturnom svijetu to bi nazvali „diskriminacijom", a kod nas je to prihvatljivo. I sretni smo kada nam tajnoviti „šalterski službenici" najčešće preko volje izdiktiraju ponekad nejasne službene upute i još se s čuđenjem pitaju zašto se nerviramo kada nas za neku složeniju pretragu naruče tek za nekoliko mjeseci.
Šalterska posla - II. dio
Sjedim u čekaonici jedne zagrebačke bolnice, na crveno obojenim plastičnim stolicama, pogleda uprtog u raspetog Isusa na zidu koji me s neobičnom tugom promatra iz svojeg kuta, tik do novomontiranog automata za kavu. S druge strane zida je prozor kojim se otvara vidik na dotrajalu drvenu konstrukciju nečega za što se nadam da je samo skladište tehničkog i otpisanog materijala. Ostakljena reklama „Zvijezda" maslinova ulja pokušava nas osvijestiti o zdravoj prehrani, valjda konzumacijom jeftinog maslinova ulja iz uvoza. U središnjem prostoru i fokusu svih prisutnih nalazi se šalter za upis pacijenata.
Mimo mene i skupine strpljivih pacijenata (upravo konstatiram da smo svi naručeni u isto vrijeme, dakle točno u 8 sati) užurbano promiču „.kroksice" šarenih cvjetnih uzoraka. I dok tako zapažam nevažne detalje koji mi razbijaju monotoniju čekanja, sa zebnjom sve više shvaćam da su nepovratno propali svi moji radni dogovori za danas, jer ono što je trebalo trajati pola sata eto već traje sat i pol s neizvjesnim ishodom. Čekaonicom su se ponovno prošetale plastične sandale s cvjetnim uzorkom, ovaj put gurajući kolica s pacijentom. U prolazu se iznenada pojavio liječnik u tradicionalnom bijelom mantilu s obaveznim slušalicama oko vrata, neprikosnoveno zavladavši prostorom svojom intelektualnom i položajnom superiornošću. Uskoro su se cvjetaste kroksice još jednom prošetale hodnikom i jednolično nam je priopćeno kako upravo sada počinje liječnička sastanak i da moramo još pričekati.
Da sam bar ponijela nešto za čitanje. Posuđujem novine od mlade dame koja je u pratnji teško pokretnog čovjeka, ali zaboravila sam naočale pa samo prelistavam sadržaj. Usput se pitam je li „Zagreb parking" i nadalje onako efikasan kao zadnjih nekoliko mjeseci u mojem kvartu.U tom slučaju ovo će čekanje izgubiti svaki logičan i bilo kakav smisao i koštat će me puno više nego da sam taj pregled dogovorila u nekoj privatnoj poliklinici.Konačno, šalter se ponovno otvara. Prozivaju moje ime i radosno se odazivam. Ulazeći u skromno opremljenu ordinaciju s prastarom pisaćom mašinom na pretrpanom radnom stolu potiskujem sve loše emocije i pokušavam zaboraviti propuštene obaveze, izgubljeno vrijeme, nepropisno parkirani auto u susjednoj ulici. Ipak, zdravlje je u pitanju, zar ne?