Ivana Simić Bodrožić: Očevi i djeca


Autor/Izvor: kolumna Ivane Simić Bodrožić,Večernji list 180212

Objavljeno: 15.06.2012.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

Ivana Simić Bodrožić: Očevi i djeca

17. lipnja 2012. - Dan očeva, tradicija da se treću nedjelju u lipnju slavi Dan očeva potječe iz 1909. godine*1)

 

Svake subote Večernji  list objavljuje kolumnu književnice Ivane Simić Bodrožić  u kojoj  ona beskompromisno secira  stvarnost. >>Očevi i djeca. Ponekad, za legendama ostaju i njihova djeca, i ponekad oni ostaju „samo“ njihova djeca<< Ivanin je tekst objavljen još 18. veljače 2012. a mi ga prenosimo u cijelosti  na današnji dan posvećen očevima*1)

 

Sve je u odnosima. U njima počinjemo, zbog njih trajemo, opterećeni njima završavamo. U odnosu na druge smo bolji, ljepši, gluplji, siromašniji, talentiraniji, sposobniji. Bez "odnosa na" nema ničega. Iz njih proizlazi ono najbolje što je čovjek u stanju učini­ti, kao i ono najgore. Sebi i drugima. U odnosu s drugima. U odnosu na druge.

Odnos prvi: U kojem nam drugi, jer smo još mali i malo toga znamo o sebi i svijetu, govore kakvi smo, što i koli­ko možemo, jesmo li pametni ili glupi, sposobni ili nesposobni, dokle sežu naše granice prema drugim ljudima. Smijemo li biti agresivni i uzimati sve što želimo, trebamo li krenuti putem prirode i nagona ili putem milosrđa, dva puta o kojima govori lik Majke u filmu Terencea Malicka "Drvo Ži­vota".

Film se na vrlo poetičan način bavi odnosom roditelja i djece, odra­stanjem, tragedijama i traumama koje nas obilježe, misterijem života kao takvog. Ključnim trenucima u kojima sin treba prerasti oca, dok mu se kao dječak istodobno i divi, ali i sukobljava s očevom veličinom i autoritetom, gdje do izražaja dolazi arhetipska želja da se zauzme oče­vo mjesto. Trenucima u kojima ga je prerastao pa na oca gleda kao odra­stao muškarac, ipak nam pokazujući kako u jednoj mjeri, pred roditeljima uvijek ostajemo djeca.

U sigurnoj sjeni roditelja trebali bi­smo rasti, i kako rastemo položaj naspram sunca bi se trebao mijenja­ti, njihova sjena trebala bi postajati sve kraća, a mi sve viši, do trenutka dok ne stvorimo vlastitu.

Ali što ako je sjena naših roditelja ponekad toli­ko velika, da ne natkriljuje samo nas, nego se proteže i na toliko drugih lju­di kojima je u stanju uliti sigurnost, obilježiti život, postati utočište, koji je svojataju tako da ih moramo dije­liti, samo naše roditelje, sa čitavim svijetom, iako su samo naši. Kako je biti takvim djetetom i ne­prestano se propinjati na prste, kada smo to već odavno trebali prestati raditi?

 

Sean (Johna) Lennon

Prije nekoliko godina u Zagrebu je, sa svojim bendom, gostovao Sean Lennon, mlađi sin Johna Lennona, "Beautiful boy", iz jedne od najljepših pjesama posvećenih dječaku, ču­dovištima, strepnjama, roditeljstvu. Njegov otac je obilježio generacije, utjecao na razmišljanje mnogih, ne samo poezijom i glazbom koju je stvarao, nego idejama, društvenim, političkim i antiratnim angažma­nom, boreći se protiv rasizma i svih oblika ugnjetavanja. Njegova pjesma "Imagine" postala je himna antiratnih pokreta. Jedna od najvećih glaz­benih ikona 20. stoljeća i općenito jedna od najpoznatijih i najeksponi­ranijih osoba.

U četrdesetoj godini je ubijen, samo tako, s pet hitaca iz pištolja ispa­ljenih u leđa. Osim što je za života postao legenda, tada je postao i tra­gično, prerano, preminula legenda. S takvom ostavštinom nitko živ se ne može nositi.

A s ljudskom vrstom je tako, čak i kad netko poput Lennona starijeg zasluži status legende za života, čak i ako promiče samo ljubav, nenasilje i toleranciju, i ako dovoljno dugo ostane živ, uvijek će se naći netko da ga uprlja. Razlog je najčešće jednosta­van, ako sami nismo u stanju postići nešto veliko, onda to ne može biti ni netko drugi. Zato je od mrtve le­gende opasnost po nas puno manja, zato o njemu možemo svi govoriti u superlativima, zato se od njega ne osjećamo ugroženim. Zato možemo puna srca prigrliti ono što ostaje iza njega, kao da je naše vlastito.

Ponekad, za takvim legendama ostaju i njihova djeca, i ponekad oni ostaju "samo" njihova djeca. Na spomenutom koncertu kojeg je po­sjetilo vrlo malo obožavatelja lika i djela Seana Lennona, bilo je mnogo više novinara, a kasnije i novinskih napisa koji su se bavili sinom Johna Lennona, njegovom glazbom, oso­bom, energijom, riječima, naravno, u "odnosu na" oca.

Nešto je tužno i dirljivo u Seanovim fotografijama s lenonicama na nosu, dok pokušava stvoriti "vlastitu karijeru", boreći se da ostavi svoju sjenu, dok ga većina promatra tek kao atrakciju, ukidaju­ći mu svaku šansu da se odvojeno od oca dokaže kao kvalitetan glazbenik, kvalitetna osoba, zasebna ličnost, a ne samo sin mrtve, nedostižne legen­de. Možda bi mu, da je John imao tu sreću i ostao živ, bilo ipak mrvicu lak­še i na tom putu.

Koliko još stotina tisuća ljudi sudjeluje u tom komplici­ranom odnosu oca i sina, koji iz svo­jih razloga smatraju kako je njihova veza s Johnom Lennonom intimnija i dublja, kako se u svojim pjesmama obraćao baš njima, dok se s podsmje­hom odnose prema Seanovim poku­šajima i promašajima da se realizira kao umjetnik, a ne samo kao sin.

Bojan (Siniše) Glavašević

Prošle subote u televizijskoj emisi­ji "Veterani mira" gostovao je novi tajnik kabineta ministra branitelja Bojan Glavašević.

Istina, dijelom je dospio na tu, u ovom trenutku, nimalo zahvalnu funkciju zahvaljujući legendarnom ocu, ali baš zbog toga i kao vrlo senzibilizirana osoba za zapetljanu i tešku braniteljsku problematiku. Tijekom polusatnog razgovora voditeljica ga je najprije predstavila kao sina Siniše Glavaševića, legendarnog vukovarskog izvjestitelja ubijenog na Ovčari, a onda ga najmanje tri puta pitala bi li njegov otac danas bio ponosan na njega.

Osim što forsiranje tog pitanja nije na mjestu, jer tko može znati kako bi se pokojni Siniša osjećao u današnjoj Hrvatskoj, da je nekim čudom živ izašao nakon vapaja iz opkoljenog i napuštenog grada, da li bi bio pono­san na nju, i bi li njegov glas u ovom društvu pronašao svoje mjesto, jer s takvim iskrenim glasom, sigurno bi se mnogima zamjerio. Iako takvo pitanje nije bilo maliciozno, samo kratkovidno i silno ograničavajuće za osobu koja unatoč vlastitim do­sezima i uspjesima, u prvom planu ostaje kao sin Siniše Glavaševića. Legende koja više nije među živima. I opet, nitko živ s tim se ne može no­siti.

Jer što god da Bojan, koji govori nekoliko jezika, kojem je ponuđeno mjesto asistenta na fakultetu, koji promiče toleranciju, razumijevanje i antiratne stavove, učinio, on je tu, među nama, a uspješan, i kao takav nekome će smetati. I naći će se već netko da ga uprlja, ili da ga čitavo vrijeme gura u očevu sjenu, samo zato jer (taj netko) nije sposoban za vlastito po­stignuće.

 

 

Napomena*1):

17.lipnja  2012. - Dan očeva. Tradicija da se  treću nedjelju u lipnju slavi  Dan očeva potječe iz 1909. godine. Tada  je Amerikanka  Sonora Smart Dodd iz SAD-a,  kojoj je majka umrla dok je još bila mala, pa se o njoj i njenoj braći brinuo samo otac, predložila da se  u mjesecu lipnju u kojem je rođen njen tata,  obilježava Dan očeva. Svim očevima, pa i onima koji će to tek postati, čestitamo Dan očeva!

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.