Prof. Kasapović: Klinika Rebro u Banskim dvorima


Autor/Izvor: SUPRA

Objavljeno: 20.06.2012.

Printaj članak

Podijeli s prijateljima na:    


Ključne riječi:

Prof. Kasapović: Klinika Rebro u Banskim dvorima

Liječnici u politici i "metastaza" medicinskog diskursa u politici

 

O velikoj  zastupljenosti  liječni­ka u visokoj nacionalnoj politici te o problemu transformacije misaonoga obrasca i retoričkog diskursa inherentnog politici, u misaoni obrazac i retorički diskurs svojstveni medicini – u Obzoru od 16. lipnja 2012. piše prof. dr. Mirjana Kasapović. Prenosimo najintrigantnije dijelove:

 

„Počeci demokratske politike u svim europskim zemljama bili su vezani za angažman takozva­nih honorata - obrazovanih i statusno istaknutih društvenih uglednika, naj­češće odvjetnika, profesora i liječnika. Tako je umnogome bilo i u Hrvatskoj u početnoj fazi liberalizacije i demokra­tizacije političkog poretka početkom devedesetih godina. No liječnici su masovno - s obzirom na njihov udio u profesionalnoj strukturi stanovništva - ušli u visoku hrvatsku politiku da bi u njoj ostali zadugo….

U dosadaš­njim hrvatskim vladama liječnici su zalazi­li  na područja javnih politika koja su daleko od njihova profesionalnog obrazovanja i kompetencija. No niko­ga nisu pripuštali na područje zdrav­stvene politike koju su pretvorili u svoj zabran te od 1990. do danas nitko nije bio ministar zdravstva izvan liječnič­kih redova.

Čini se da liječnici mogu upravljati svakom javnom politikom - vanjskom, obrambenom, ekonom­skom, tehnološkom, obrazovnom, znanstvenom, sportskom, radnom, mirovinskom, socijalnom - ali da zdravstvenu politiku ne može ni obli­kovati ni provoditi nitko osim njih.

…Velika zastupljenost i utjecaj liječni­ka u visokoj nacionalnoj politici nisu sami po sebi problem, koliko god bili začuđujući. Pravi je problem transformacija misaonoga obrasca i retoričkog diskursa koji su inherentni politici u misaoni obrazac i retorički diskurs koji su svojstveni medicini, a koje su liječnici donijeli sa sobom u politiku. Trago­vi i naznake te transformacije bili su vidljivi i prije, ali su s početkom man­data Milanovićeve vlade uzeli ozbiljna maha.

Taj se novi obrazac političkog govora i djelovanja zasniva na promatranju društva kao kolektivnog bolesnika, odnosno kolektivnog pacijenta koje­mu treba dijagnosticirati bolest i pro­pisati terapiju ne bi li se izliječilo.

Poje­dini društveni problemi - u zdravstvu, obrazovanju, znanosti, sportu, radnim odnosima, mirovinskom sustavu i drugdje - samo su izdvojeni medicin­ski slučajevi toga kolektivnog bolesni­ka koji iziskuju poseban dijagnostički i terapijski pristup. Najteži društveni problemi, poput starih kolektivnih ugovora, nalik su najtežim bolesti­ma, poput raka.Kako karcinom ne bi metastazirao i usmrtio bolesnika, valja pribjeći radikalnoj terapiji, dakle kemoterapiji i operaciji, ne bi li se bo­lesnik spasio… (Dr. Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava: „Dvije stvari traju vječno. Jedna je rak, a druga kolektivni ugovori.“).

I sam je premijer - koji nije liječnik, ali očito nije ostao posve otporan na medicinski diskurs svojih ministara - izjavio kako proble­me treba rješavati tako da se mrtvo društveno tkivo odreže, ali da to mora biti učinjeno krajnje pažljivo i obzirno kako se ne bi zasjeklo u zdravo tkivo društva.

Proces političkog odlučivanja tako poprima bitna obilježja medicin­skog postupka: dijagnosticiraj bolest, propisi terapiju, pažljivo operiraj, fino zasijeci pa precizno odreži i odbaci bo­lesno tkivo, prati postoperativni tijek i nadaj se da neće biti neočekivanih komplikacija.

U toj opasnoj transformaciji zaborav­lja se na bitne razlike između medicine i politike. Ponajprije, i u "bolesnome" društvenom tkivu nalaze se živi ljudi. Dok se bolesno tkivo u medicini može nakon operativnog odstranjivanja ba­citi u kontejner za medicinski otpad, živi ljudi iz "bolesnoga" društvenog tkiva - a to su, valjda, propala privatna i javna poduzeća, nepotrebne i preza­dužene javne ustanove, nepotrebni i neučinkoviti odjeli javne uprave i dr­žavne administracije i štošta drugo - ne mogu se i ne smiju jednostavno baciti na smetište.

Nadalje, proces političkog odlučivanja neusporedivo je kompleksniji, zahtjevniji i odgo­vorniji od dijagnostičkog postupka u liječničkoj ordinaciji. On ne iziskuje samo posebna znanja o području koje zahvaća neka javna politika,  nego i znanja o politici i procesu političkog odlučivanja o javnim politi­kama općenito: o tome kako definira­ti društvene probleme, kako utvrditi koji su među njima najvažniji i najteži, kako se sve može pristupiti rješenju problema, kako odabrati najbolji pri­stup i najbolje rješenje, koji politički i društveni akteri trebaju sudjelovati u donošenju odluke ili makar biti savjetovani o njoj, je li usvojenu odluku moguće provesti i što ako njezina pro­vedba naiđe na širok otpor u društvu, tko će i kako vrednovati uspjeh neke politike i kakve su posljedice neuspje­ha. On, naposljetku, ne pogađa poje­dince nego velike društvene skupine i cijelo društvo. 

 

„Metastaza" medicinskog diskursa u politici bitno je uzrokovana upravo nedostatkom znanja političkih aktera o politici općenito i o pojedinim jav­nim politikama posebno. Kad se u po­litici ne zna govoriti diskursom koji joj je svojstven, onda se govori svakojako, pa i medicinski. No politika nije medi­cina, Banski dvori nisu klinika Rebro, a sjednice Vlade nisu sastanci liječnič­kog konzilija.

Nastave li ministri nizati svoje neprimjerene i neumjesne uspo­redbe društvenih problema s bolesti­ma i građana s pacijentima, pojedini ministri i cijela Vlada djelovat će sve neempatičnije. Ako netko misli da to nije politički, etički i psihološki pro­blem, ljuto se vara.

FUNBOX

Život 360 *Humor* Edumar * Mjerači

Dodaj RSS kanal RSS     Posjeti i naše stranice na: FB TW
web by Euroart 93
© 2010 SupraZdravlje. Sva prava pridržana.